U emisiji „Pod križem” u utorak 8. studenog župnik Župe Presvetog Trojstva u Prečkom vlč. Tomislav Šagud govorio je o milosti kao Božjoj ponudi prijateljstva.

Članak je izvorno objavljen na stranicama Hrvatske katoličke mreže.

Vlč. Tomislav Šagud na početku emisije pročitao je ulomak iz Evanđelja po Luki (Lk 5,1–11). Govoreći o događaju iz Evanđelja, postavio je pitanje: „Tko je zapravo ulovio ribu?” te pokušao što jasnije i konkretnije dati odgovor.

Tko je ulovio ribu?

Nakon što smo pročitali ovaj ulomak iz Evanđelja, nameće se pitanje tko je ulovio ribu: Isus ili Petar? Petrova je bila lađa, njegove su bile mreže, njegove su ruke bacile mrežu i izvukle ribu, njegovo je bilo znanje i iskustvo u ribolovu… Isus je samo rekao jednu riječ. Ipak, ovaj se ulov pripisuje Isusu, a ne Petru. Ovo je jako zgodan primjer koji nam pokazuje kako djeluje milost. Katekizam definira milost na sljedeći način: „Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje” (KKC 1996).

Dakle, milost je Božja pomoć, dar koji nam Bog daje da bismo postali njegova djeca. U krštenju dobivamo milost da postanemo Božja djeca, ali Bog nam i poslije, tijekom cijeloga života, daje milost da možemo živjeti kao njegova djeca, slobodni i radosni. Toliki su kršćani tužni i tjeskobni, robuju grijehu i raznim ovisnostima! Oni jesu Božja djeca, ali ne žive kao njegova djeca jer ne prihvaćaju Božju milost, koja ih želi osloboditi. Bog nam daje milost da s njime možemo nadići životne nevolje: one koje se nalaze u nama (grijesi, loše navike), ali i one koje se nalaze izvan nas (razne životne teškoće).

Promotrimo sada malo ovaj evanđeoski ulomak pa ćemo konkretno vidjeti kako milost djeluje. Što se sve tamo događa? Najprije primijetimo da je inicijativa u potpunosti Isusova: on je vidio Petra, došao do njega i zamolio ga da otisne lađu. A što radi Petar? – Sluša Božju riječ. Nakon toga Isus iz njegove lađe propovijeda, i što Petar tada radi? – Sluša Božju riječ. Potom Isus traži od Petra da izveze na pučinu i baci mreže. Primijetimo da Isusov prvi zahtjev, da uđe u Petrovu lađu, nije osobito težak ni problematičan. Bila je velika gužva i Isus je samo tražio da se malo otisne na jezero kako bi se stvorila bolja akustika, slično kao u amfiteatru. To ima logike. No Isusov je sljedeći zahtjev posve van pameti: Isus, stolar, traži od jednog ribara da usred dana ide loviti ribu (a svi znamo da se riba lovi noću), i to još nakon što su ribari cijelu noć bezuspješno lovili. Ovaj je zahtjev upravo suprotan svemu što Petar zna o ribolovu. No što Petar radi? On ponovno sluša Božju riječ. Iako je malo prigovorio, ipak je poslušao. Nakon što se dogodilo čudo – što je jasno jer se pod tim uvjetima ne može uloviti nimalo ribe, a kamoli toliki ulov – Petar pada pred Isusa i priznaje svoju grešnost. Isus ga potom hrabri i upućuje mu poziv da ide za njim: da prijeđe u trajno stanje slušanja Božje riječi i vršenja njegove volje.

Milost je, rekli smo, Božja pomoć. Bog je stalno prisutan i želi nam pomoći, no mi često na tu Božju pomoć zaboravimo pa se zatvorimo u svoja sitna, skučena razmišljanja o tome kako ćemo i što ćemo svojom pameću i svojim snagama učiniti da riješimo životne probleme. Ponekad čak i odustanemo jer ne vidimo kako ih je moguće riješiti. Tada smo baš poput Petra i njegova društva koje je cijelu noć lovilo, a ništa nije ulovilo. Zašto? Zato što su lovili bez Isusa. Sve su dobro napravili: odabrali su pravo mjesto i vrijeme za ribolov, pripremili mreže, marljivo radili… no nije išlo. To je slika života bez Isusa, to je život koji je besplodan, šupalj, nikakav. Ribolov su ponovili još jednom, ali ovoga puta slušajući Isusa, a ne trudeći se riješiti probleme svojim snagama. Psalam kaže: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji (…) miljenicima svojim u snu on daje.” (Ps 127,1s).

Dati Bogu ono što imamo

Ponekad će nam nevolje u životu izgledati kao velika provalija koju nikako ne možemo prijeći. Recimo da je provalija široka 15 metara, a mi imamo neku dasku dugu 10 metara. Bog nas poziva: „Daj mi to što imaš!” Ako stavimo dasku od dva metra iznad tolike provalije, ona će jednostavno pasti, no Bog poziva da imamo povjerenja u njega: on će svojom rukom pridržati drugi kraj i moći ćemo čudesno prijeći preko. Trebamo mu samo vjerovati, uzdati se u to da on može sve, da njegova milost može sve. Istovremeno, od nas traži da damo svoj dio, ono što imamo. Isus Petra zove da iziđe na pučinu. Pučina je opasna: mi bismo svi voljeli ostati u plićaku, gdje su nam noge na zemlji, gdje se osjećamo sigurno i odakle možemo odmah pobjeći ako nastupi nevolja. A na pučini nas vrlo naglo može zadesiti oluja (što se učenicima poslije i dogodilo). Ondje je vrlo nesigurno i imamo osjećaj da smo sami na svijetu, ali na pučini se nalazi ulov, a ne u plićaku. Bog nas želi izvesti na pučinu da živimo oslonjeni na njega, imajući povjerenja u njega, ne u svoje snage.

Primijetimo da Petar u izvršavanju Božje volje upotrebljava svoje alate: brod, mrežu, pamet, snagu… Bog uvijek surađuje s nama kada nešto čini jer želi da to bude i naše djelo. Iako je Isus najzaslužniji za čudesan ulov, možemo reći da su Petar i Isus zajedno ulovili ribu, jednako kao što Bog za brojna čuda koja čini u našem životu, iako je samo on zaslužan, prihvaća da kažemo kako smo ih učinili zajedno. Jeste li kao dijete išli s mamom u dućan? Mama je odlučila što će se kupiti, ona je platila, ona je nosila vrećice, ali vi ste ipak zajedno bili u trgovini. Tako je i s Bogom: majci iz ovog primjera nije trebala pomoć njezina djeteta, nego je htjela biti s njime, htjela je da zajedno nešto rade. Tako je i Bogu važno to da zajedno radimo.

U jednom drugom evanđeoskom izvještaju učenici Bogu predaju pet kruhova i dvije ribice (usp. Iv 6,1–13) te on time hrani pet tisuća ljudi. Mogli su se sakriti od ostalih i pojesti to malo što su imali misleći: „Barem ću se ja donekle nasititi.” Da bi nam netko mogao dati dar, prethodno moramo isprazniti svoje ruke. Često se u životu držimo nečega što je toliko jadno i slabo, samo zato što se bojimo da ćemo i bez toga ostati. Bog nam želi dati darove koje ne možemo ni zamisliti, no prije toga moramo isprazniti svoje ruke, biti spremni sve što imamo dati Isusu. On nas neće iznevjeriti. Istina je: slabi smo, puni grijeha i nikakvi (baš poput Petra), ali neka nas to ne zabrinjava. Kao što Isus nije odbacio Petra, neće ni nas. Bog nam dolazi upomoć, šalje milost koja će učiniti da i s ovo malo što imamo promijenimo svijet. Zapamtite: Bog ne poziva sposobne, nego osposobljava pozvane; stoga nitko nema izgovor da ne postane Isusov apostol.