Isus izgoni trgovce iz Hrama, no njegova reakcija nije toliko kritika trgovanja u svetom prostoru koliko obračun s krivim bogoštovljem, s poimanjem Boga kao trgovca kojega je moguće potkupiti jeftinim radnjama.
U današnjem evanđelju Isus svojim preobraženjem na najjasniji mogući način očituje svoje božanstvo. No odmah učenicima daje podosta zbunjujuću zapovijed: zabranjuje im da ikome o tome govore „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Ako je Isus došao otkriti Božje lice svijetu, zašto zabranjuje širenje te radosne vijesti?
Kulturu videoigara ne smijemo olako otpisati i podrugljivo nazivati igranjem „igrica“ ako želimo razumjeti suvremenog čovjeka i prenijeti mu Kristovu poruku.
Svake nam godine prva korizmena nedjelja donosi izvještaj o Isusovoj kušnji u pustinji. Dok evanđelisti Luka i Matej detaljnije opisuju Isusovu kušnju, Marko nam donosi samo jednu rečenicu, no vidjet ćemo kako je i ona dovoljna da nam u sjećanje dozove cijelu dramu ljudske povijesti.
Isus opet ozdravlja, ovoga puta tako što dodiruje nedodirljivog, prihvaća odbačenog, nečistog čini čistim. Time u slici najavljuje jedan od najljepših darova koji je ostavio svojoj Crkvi – sakrament sv. ispovijedi.
Dok pitanje ljudske patnje u Knjizi o Jobu, koju slušamo u prvom čitanju, ostaje bez konkretnog odgovora, Evanđelje ga donekle donosi, i to u zgodi s još jednim zanimljivim likom – Petrovom punicom.
Isus započinje svoje javno djelovanje, a svojim načinom govora sve slušatelje prisiljava na odluku: ili će biti s njime ili će ga progoniti, jer treće opcije u odnosu s Isusom nema.
Nekada događaji iz Evanđelja djeluju poprilično banalno i nestvarno: Isus sretne dva brata, pozove ih da idu za njim, a oni sve ostave i pođu za njim – samo tako! No ljudi se u stvarnosti tako ne ponašaju, stoga je vjerojatno da postoji neka pozadina koju tek trebamo iščitati da bismo shvatili što se to točno dogodilo u današnjem evanđeoskom čitanju.
Danas slušamo prve riječi koje u Ivanovu evanđelju izlaze iz Isusovih usta, a koje na neki način u sebi sažimlju cijelu dramu ljudske povijesti.
Nakon peripetija oko Isusova rođenja evanđelisti ne govore mnogo o njegovu djetinjstvu i odrastanju sve dok nije došlo vrijeme da započne njegovo javno djelovanje. Značajan je način na koji Isus započinje svoje javno djelovanje: ne čudom ili nastupnim govorom, već Ivanovim krštenjem.
