Čitanja: Jr 17,5–8; Ps 1,1–4.6; 1Kor 15,12.16–20; Lk 6,17.20–26

Uvod

„Puno uči i marljivo radi kako bi uspio u životu!” Kome roditelji tako nešto nisu cijeli život govorili? Onda otvorimo Evanđelje, a Isus kaže: „Jao vama bogataši, jao vama koji ste uspjeli! A blago gladnima i siromašnima!” Koga sada treba poslušati – mamu ili Isusa?

Zar je smijeh grijeh?

Evanđelje i Isusovi govori često nas mogu zbunjivati i djelovati protivno zdravom razumu. Blago siromašnima, gladnima, uplakanima, progonjenima… Možda to još možemo razumjeti u smislu da dolazi Božje kraljevstvo koje će sve to ukinuti, ali zašto jao „onima koji se smiju”? „Jao bogatašima” možda možemo shvatiti, ali što je toliko loše u smijanju? Nisu li sveci govorili da đavao bježi od radosna kršćanina? Upišite u Google “Ivan Pavao II.” i na svakoj slici naći ćete osmjeh. Zar smijeh nije dobra stvar? Zar je biti sit loša stvar? Je li netko od nas gladan trenutno? Ja sam prvi stalno sit.

Kada nam nešto iz Evanđelja nije jasno ili čak djeluje pomalo suludo, ključ za razumijevanje obično se nalazi u Starome zavjetu. Središnji je lik Staroga saveza Mojsije, koji je Izraelu donio deset zapovijedi. No, osim tih zapovijedi, postoji još puno toga što je rekao. Tako na jednom mjestu donosi popis blagoslova i prokletstava (usp. Pnz 28). Kaže: ako poslušaš glas Gospodnji i živiš po njegovim zapovijedima, bit ćeš blagoslovljen, imat ćeš puno djece, zemlja će dobro roditi, bit ćeš bogat i živjet ćeš u miru i radosti. Ali ako ne budeš slijedio Božje zapovijedi, bit ćeš proklet cijeloga svoga života, snaći će te glad, bolest, rat i progoni. Naglašena su isključivo zemaljska dobra. Iz ovoga se među Židovima razvila logika da je čovjek uspješan u životu zato što se drži Božjih zapovijedi, a gladni i siromašni sami su si krivi, jer oni nisu dobri vjernici. Sigurno su negdje nešto zgriješili i sada za to ispaštaju. U Evanđeljima to možemo često primijetiti. Zemaljski je blagoslov za Židove bio odraz unutarnjeg duhovnog bogatstva, a zemaljsko siromaštvo odraz unutarnjeg siromaštva, tj. nevjernosti Bogu.

Isus obrće starozavjetnu logiku

Ako su Isusove riječi nama čudne, Židovima su bile još manje shvatljive. Svojim sunarodnjacima govori suprotno od onoga što je Mojsije rekao, što su ih cijeli život roditelji učili. Kaže: blagoslovljen je onaj koji nema ništa, a proklet je onaj koji je uspio! Isus želi pokazati kako postoje važnije stvari od zemaljskog bogatstva: unutarnje bogatstvo koje se ostvaruje u odnosu s Bogom. Govori kako su zemaljski blagoslovi opasnost za to unutarnje duhovno bogatstvo, a siromaštvo je dobra stvar jer nam pomaže da steknemo nebesko blago. Idemo to malo detaljnije razraditi.

Sjećam se, jednom sam bio s nekoliko prijatelja u Italiji; išli smo na neke bazene, bilo je ljeto, puno ljudi itd. Malo smo se kupali pa onda sjeli u kafić. Jedan prijatelj, imenom Boro, malo se zamislio i rekao: “Vidi te ljude. Zašto bi oni sada mislili na Boga? Malo se okupaš, sjedneš na pivo… i što ti fali u životu?”

Zanimljiva misao. S druge strane, zamislite da ste u situaciji gdje od plaće do plaće skapavate i brojite svaku kunu, bolesni ste, imate tisuću troškova i ne znate hoćete li sutra imati za jelo. U takvoj bih situaciji cijele dane bio na koljenima i molio: „Bože, spasi me!” A ovako, kad je sve mirno, kad ti ide u životu, prekrižiš se prije jela, daš svećeniku dar na blagoslovu i riješio si svoje. To je prokletstvo zapadnih zemalja koje su se naglo obogatile. Kako je prije bilo? Svaki bi dan gledao vrijeme i molio Boga da padne kiša, ali da ne padne tuča; da se vjetar smiri, ali ne previše; da se krava oteli, kokoši ozdrave… Zato i imamo svako malo po poljima, po putovima, usred pustoši nekakvu kapelicu ili križ. Zato što se čovjek stalno molio, zato što je stalno bio u nevolji. Nevolja je dobra za molitvu, a sigurnost i blagostanje nisu. To je ono što Isus govori. „Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.” (Lk 18,25). Kada si bogat, oslanjaš se na bogatstvo da te izvuče iz nevolje, u tuzi te utješi, u bolesti ozdravi. A siromah nema izbora doli moliti se. Blago njemu!

Ista je stvar s hranom. Ne moramo biti bogati da bismo zaboravili na Boga. Često ona izreka da u životu treba biti zadovoljan s malim stvarima zna prevariti. Jednom smo u kući imali neke goste i čovjek reče: „Meni je u životu dovoljno kada si ispečem devenice, s krumpira malo, i ja sam sretan!” Što bi sv. Augustin rekao na to? Njegovo je srce toliko dugo bilo nemirno u potrazi za istinom, sve dok se nije u Bogu smirilo. Njemu u životu nije bila dosta pečena kobasica i malo gemišta. Stvoreni smo da težimo za nečim puno većim od jela i pila. Blago vama koji gladujete, jer duh vam ostaje bistar!

Ali zašto bi smijeh bio loš? Zato što često koristimo zabavu kako bismo pobjegli od problema. Upališ televiziju, YouTube, Instagram, malo se hipnotiziraš i zaboraviš na nevolje. Zašto bi molio kada ti ovo također podiže raspoloženje? Išao sam nedavno istraživati tzv. influencere: ljude koji na internetu snimaju videe ili stavljaju svoje slike i imaju tisuće, a neki i milijune pratitelja. Čak sam se htio malo odmoriti, možda vidjeti nešto smiješno i onda krenuti dalje s obavezama. E, sad, možda sam star, ali to je bilo toliko glupo da ja to nisam mogao gledati. Tu nisam vidio ništa osim kreveljenja. Kvalitetna komedija, još od stare Grčke, u sebi je uvijek sadržavala neku istinu o životu koja ti se predstavlja u malo ležernijem obliku, nešto što te potiče na razmišljanje i promjenu nabolje u vlastitom životu. Ovo što sam vidio bilo je samo šuplje kreveljenje. To nije niti smiješno niti inteligentno: nakon toga nisi sposoban zbrojiti dva broja, a kamoli ozbiljno razmišljati o Bogu i životu. Jao vama koji tako živite ako vam je to način rješavanja problema.

Zaključak

Mogli bismo još i o progonima i o žalovanju – za sve to vrijedi isti princip. Jeremija u prvom čitanju kaže: „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje” (Jr 17,7). To bi bila poanta onoga što Isus govori. Kod zemaljskih blagodati postoji velika opasnost da se pouzdamo u njih, a ne u Boga. Nije problem posjedovati nešto, nego oslanjati se na bogatstvo kao da nešto vrijedi, a sve je to prašina i dim koji nas ne može spasiti.

S druge strane, nevolje su ono kroz što se posvećujemo. Gledajmo živote svetaca: svi su obilježeni nevoljama, no upravo su one bile izvor milosti. Kad Isus govori o blagoslovima, u jednu ruku najavljuje blagoslov koji je on došao donijeti na zemlju – oslobođenje od grijeha i vječni život ljudima. To je postigao tako što je on prvi bio siromašan, gladan, uplakan, omražen, izopćen i pogrđen, a ime mu je izbačeno kao zločinačko. Stoga, kada se nađemo u sličnoj situaciji, umjesto da zapadnemo u očaj, radije razmišljajmo o milostima kojima će nas Bog kroz tu nevolju blagosloviti.