Čitanja: Post 15,5–12.17–18; Ps 27,1.7–9.13–14; Fil 3,17–4,1; Lk 9,28b–36

Uvod

Kao što prve korizmene nedjelje uvijek čitamo o Isusovoj kušnji u pustinji, druge nedjelje uvijek čitamo o Isusovu preobraženju na gori. Iako ista čitanja imamo u kolovozu kada slavimo blagdan Preobraženja, današnji Isusov preobražaj moramo gledati u okviru naše korizmene pripreme.

Uspinjanje na goru

Tijekom korizme sva čitanja koja Crkva pred nas stavlja imaju svrhu pripremiti nas za proslavu Uskrsa. Ona to čine kroz osvjetljavanje misterija Isusove muke, smrti i uskrsnuća, te kroz razne poticaje za kvalitetniji duhovni život. U današnjem evanđelju Isus odlazi na goru, gdje susreće dva velika starozavjetna lika: Mojsija i Iliju. Razgovarali su o Isusovu Izlasku. Onima koji dobro poznaju Stari zavjet, ovi pojmovi bude razne asocijacije. Za početak, gora ili planina predstavljaju povlašteno mjesto susreta s Bogom. U Starome zavjetu, kada se neki od likova penje na goru ili planinu, primjerice ovdje spomenuti Mojsije (usp. Izl 19,20) ili Ilija (usp. 1 Kr 19,8s), možemo očekivati izvanredni susret s Bogom. To bi također bio jedan od prijelomnih trenutaka u njihovu poslanju. Ova se logika nastavlja u Novome zavjetu. Isus odlazi na goru, no ne samo da Bog po običaju silazi u oblaku i objavljuje se nego se sada preobražava i Isusovo lice. Isus objavljuje svojim učenicima da je on Bog. Razgovara s Mojsijem i Ilijom o svome Izlasku, koji će se uskoro dogoditi u Jeruzalemu. Ovu smo sliku već imali prošle nedjelje. Isus je boravio u pustinji, gdje je bio kušan, kao i Izrael tijekom izlaska iz Egipta. Danas nam se opet sugerira kako Isusov život trebamo čitati usporedno s Izraelovim izlaskom iz Egipta. No, na to ćemo se vratiti malo kasnije; sada prijeđimo na jednu drugu zanimljivost.

Tabor i Getsemani

Rekli smo kako sva evanđelja kroz korizmu ukazuju na otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Imajući to u vidu, ne možemo ne zamijetiti sličnosti između Isusova uspinjanja na goru preobraženja i na Maslinsku goru. U oba slučaja Isus odlazi s ista tri učenika u osamu, na goru, kako bi molio. U oba slučaja dolazi do preobraženja. No dok je na Taboru Isusu lice zasjalo nebeskim sjajem, u Getsemaniju mu se zamutilo krvavim znojem. Na Taboru Isus razgovara s nebeskim stanovnicima, a ovdje mu društvo pravi Sotona, stanovnik podzemlja. Božji glas o Sinu, Izabraniku više se ne čuje. Njegovi pratioci, koji su prije dijelili njegov trenutak slave i poželjeli sagraditi sjenice kako bi tamo ostali zauvijek, u trenutku njegova uhićenja bježe. Na Taboru se Isusovo čovječje lice preobrazilo u božansko, a na Maslinskoj gori počinje preobražaj u nečovječno, kako reče prorok Izaija: „… tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka…“ (Iz 52,14).

Naš duhovni život

Gora preobraženja i Maslinska gora dva su ključna trenutka Isusova života, ali isti obrazac možemo uočiti i u svojem duhovnom životu. Gora preobraženja predstavlja vrijeme milosti, trenutak kada doživimo živoga Boga. Taj osjećaj bude toliko stvaran da osjećamo njegovu ljubav, njegovu prisutnost u svome životu; doslovno možemo čuti njegov glas kako nam govori da smo njegovo ljubljeno dijete, izabranici njegovi. Ovo se najčešće događa nakon obraćenja ili nekog velikog događaja, kada napokon otvorimo svoje srce Bogu, a on nam daje predokus onoga što nas čeka u nebu. To je toliko divno da bismo htjeli ostati zauvijek uronjeni u more Božje ljubavi. No ne možemo jer nas, kao i Isusa, čeka naš izlazak, naša kušnja u pustinji, dolazak na Maslinsku goru, suđenje u Jeruzalemu i put Kalvarije. Trenutak tame kada će nam se možda činiti da se Bog potpuno udaljio od nas. Ipak, nakon toga dolazi uskrsnuće, koje će imati zadnju riječ.

Da bismo uspješno došli do uskrsnuća, moramo se znati ponašati u ovim fazama. U razdoblju Božje blizine trebamo što više crpsti milosti koje nam Bog daje. Ako si zapaljen za molitvu, čitanje Svetog pisma, odlaske na misu, iskoristi to što više možeš i stvori u sebi zalihe za trenutke suše, jer taj će osjećaj proći. Kad je Isus očitovao svoju slavu, apostoli su spavali. Mnogi prespavaju ovo razdoblje, što je katastrofa, jer u kušnji moramo živjeti od zaliha milosti. S jedne strane, potrebno je stalno se prisjećati Božje ljubavi i čudesa koja smo doživjeli. Izraelci su doživjeli živoga Boga kada ih je čudesno izveo iz Egipta. Padali su u grijeh kada bi na to zaboravili, kada bi prestali slaviti blagdane koji su ih podsjećali na Božju ljubav prema njima. Nadalje, treba biti ustrajan do kraja. Ne znamo koliko će to razdoblje kušnje i tamne noći trajati, ali odjednom će prestati – to je sigurno. Potom slijedi novo razdoblje milosti; toliko veće od onoga prvoga da ne možemo vjerovati kako je to moguće i koliko je Bog dobar.

Zaključak

To bi bio duhovni sendvič: debela šnita muke između dva razdoblja milosti. No, drugog puta do uskrsnuća nema. Moći ćemo izaći iz toga kao sveci ako budemo znali kako se ponašati. U vrijeme milosti prekomjerno se napajati Božjom ljubavi, a u kušnji ustrajati u molitvi, sakramentima i vjeri. A Bog će svojom ljubavlju i čudima nadmašiti sva naša očekivanja.