Čitanja: Sir 27,4–7; Ps 92,2–3.13–16; 1Kor 15,54–58; Lk 6,39–45

Uvod

Isus prošlotjedni govor na gori o ljubljenju neprijatelja i osuđivanju drugih nastavlja s nizom prispodoba koje su, ako malo bolje pogledamo, sve povezane jednom važnom temom.

Slijepi na grijeh

Prošle smo nedjelje vidjeli kako Isus govor o ljubljenju neprijatelja gradi kao lanac u kojem se jedna misao veže na prethodnu poput karike. Današnje evanđelje nastavlja tu istu tehniku pripovijedanja. Prispodobe koje smo slušali jedna drugu nadograđuju da bismo tek na kraju saznali koja je Isusova glavna poanta. U prvoj prispodobi Isus govori kako slijepac ne može slijepca nigdje voditi, što je samo po sebi jasno. No, tko su ti slijepci? Oni koji ne vide grijeh ili kojima ništa nije grijeh, koji zlo nazivaju dobrim, a izopačenost ljudskim pravima. Takvi ljudi ne mogu nikome pomoći doći na pravi put, već samo povući u propast. Veliki ratni papa Pio XII. rekao je: „Grijeh ovoga stoljeća jest gubitak osjećaja za grijeh.” Možda se nekoć pretjerivalo sa strahom od Božje kazne ako neku zapovijed prekršimo, nije se dovoljno govorilo o Božjoj ljubavi i njegovu milosrđu. No i taj pretjerani strah bio je bolji od danas raširenog mentaliteta gdje se ništa ne mora, gdje ništa nije zabranjeno i ništa nije grijeh – dokle god to meni odgovara, naravno. „Nije učenik nad učiteljem”, nastavlja Isus. S kojom lakoćom odbacujemo običaje prethodnih generacija pod izgovorom da su oni bili neuki. Pet tisuća godina čovječanstvo se bori da nađe odgovore na pitanja patnje, smrti, ljubavi i ratova; iz toga su se rodile određene ideje i zakoni koji su dobri i imaju smisla. S kojom lakoćom izgovaramo: „To su bila druga vremena, to se na nas ne odnosi.” S kojom tek lakoćom ljudi koji se nazivaju kršćanima to primjenjuju i na Božju riječ, kao da je ona nešto što smo nadišli. I dok učenik može biti veći od svog zemaljskog učitelja, nitko ne može biti veći ni pametniji od Isusa. Reći da Isus nije znao ono što mi danas znamo, pa da zato njegove zapovijedi ne vrijede, jer, eto, znanost je napredovala… Ljudska je oholost najviše napredovala, jer danas se svatko usuđuje sebe i svoje mišljenje proglasiti centrom svemira.

Trun u oku

Posljedica toga opisana je u sljedećoj Isusovoj prispodobi, u kojoj ljudi vade trun iz tuđeg oka, a ne vide brvno u vlastitom. Ova je prispodoba karikatura, ali možda najbolje opisuje sadašnju kulturu, odnosno nekulturu u medijima i na društvenim mrežama. Kako drukčije objasniti linč osamdesetogodišnjeg biskupa koji je u govoru umjesto krema rekao parfem. A ostalih tisuću riječi iz te propovijedi – ništa. Pedeset i tri godine svećeničkog i biskupskog služenja, pedeset i tri godine vjernosti Crkvi i Bogu – ništa. Nađi taj jedan trun, no nemoj ga izvaditi kao u prispodobi, nego ga uzmi i ubij tog čovjeka. A vlastite slabosti, grijesi, opačine i sebičnosti – one nisu važne. Nažalost, ovakvih primjera ima i među kršćanima: s tolikom se lakoćom nekoga proglasi sotonom ili obilježi nekakvim sličnim epitetom, bilo to na društvenim mrežama, za šankom ili propovjedaonicom. Možda je taj čovjek već trideset godina vjeran u svome braku. Možda je tisuću puta imao priliku učiniti nešto loše, ali nije, jer vjeruje u dobro. A mi smo ga tako lako otpisali zbog nečega što objektivno jest grijeh, ali grijeh nikada ne opisuje cijelu osobu. To mora prestati. Što bi bilo kada bi Isus nas krenuo otpisivati zbog naših grijeha? Raj bi vrlo brzo postao izrazito pusto mjesto. „Jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.” (Lk 6,38). Prošli smo tjedan to slušali. Grijeh treba osuditi, ali ne treba donositi sud ide li netko u pakao ili nebo. To je značenje Isusovih riječi: „Ne sudite i nećete biti suđeni.” (Lk 6,37).

Zaključak

Današnje nas evanđelje poziva da prvo gledamo sebe. Sveci su redovito sebe opisivali kao najveće grešnike. Netko će reći kako se radi o skrupulama ili pretjeranoj pobožnosti, no oni su možda jedini stvarno vidjeli koliko grijeh razara čovjeka. Zato su se u životu najviše bavili svojim slabostima, a ne tuđim. To ne znači da nisu opominjali, upozoravali i prokazivali zlo oko sebe, ali to su uvijek činili razlikujući grijeh od grešnika – kao što je činio Isus – te uvijek držeći ruku ispruženu za pomirenje, a ne stisnutu za udarac. I jedna misao na kraju za koju bih volio da je se sjetimo svaki put prije negoli otvorimo usta… Zapamtimo: o kojoj god temi govorili, naše riječi uvijek najviše govore o nama.