Čitanja: Dj 15,1–2.22–29; Ps 67,2–3.5–6.8; Otk 21,10–14.22–23; Iv 14,23–29

Uvod

Dvoje ljudi zaključi kako si savršeno odgovaraju i da žele služiti jedno drugome cijeli život odričući se sebe i svojih želja. Usprkos svoj dobroj volji, često upadaju u nesuglasice i svađe. Ako je tako s bračnim parovima, kako je tek s Crkvom koja na jednom mjestu okuplja ljude iz svih naroda, staleža i kultura?

Rasprave u mladoj Crkvi

U vazmenom vremenu pratimo Djela apostolska i život prve Crkve, koja nam je uzor u tome kako bi danas Crkva trebala izgledati. Mlada Crkva nije bila savršena jer je nisu činili savršeni ljudi: imala je svoje krize, uspone i padove, ali način na koji se s njima nosila treba nam biti primjer. Jedna od prvih velikih kriza i rasprava bila je oko statusa nove zajednice Isusovih učenika. Jesu li oni Židovi ili neka nova vjera, kako da se nazivaju, trebaju li obdržavati Zakon, obrezivati se, hodočastiti u Jeruzalem ili je s Isusom nastalo nešto potpuno novo? Danas nam odgovor na to djeluje jednostavno, ali moramo shvatiti da su tada većinu kršćana, barem onih u Jeruzalemu, činili Židovi koji su odlučili slijediti Isusa. Oni su cijeli život slušali kako je važno slijediti Božji zakon, običaje predaka, kako su neke stvari, čak i neka hrana, odvratni pred Gospodinom. Stoga su stvorili, možemo reći, psihološku i organsku odbojnost prema mnogim stvarima koje je Zakon zabranjivao. I to je dobra stvar kada nam je grijeh toliko odbojan da ga ne možemo ni smisliti. U jednom trenutku svoga života susreću Isusa ili nekog od apostola, koji propovijedaju nešto novo. Mnogi ostaju oduševljeni, krste se i priključuju novoj zajednici. No i dalje ostaju Židovi, i dalje slijede Zakon, ne jedu svinjetinu, subotom ne rade, obrezuju djecu itd. Ne samo da nije bilo jasno kako se radi o potpuno novoj vjeri nego nije bilo ni tako lako preko noći iskorijeniti iz sebe nešto što se generacijama prenosilo i njegovalo.

No, Crkva se širi i izvan Jeruzalema: Pavao i Barnaba putuju po svijetu i naviještaju Božje kraljevstvo među poganima, tj. nežidovima. I naravno, traže od njih krštenje, a ne obrezanje; odlazak na misu, a ne u sinagogu; uzdržavanje od grijeha, a ne od zabranjene hrane… Židovima u prvoj Crkvi to je bilo sablazno i počeli su na svoju ruku ići tamo gdje je Pavao dolazio govoreći novim kršćanima da moraju prvo postati Židovi i obdržavati Mojsijev zakon ako žele biti Isusovi učenici. Tu nastaje velika rasprava i podjela jer je to bilo vrlo važno pitanje: ticalo se ne nekakve apstraktne teorije, nego svakodnevnog života.

Sabor u Jeruzalemu

Odgovor na ovaj gorući problem nalaze sazivanjem sabora u Jeruzalemu. Sastali su se svi koji su u Crkvi nešto značili – možemo reći svi tadašnji biskupi – kako bi razmotrili to pitanje i donijeli rješenje. Žao mi je što prvo čitanje preskače nekih dvadesetak redaka koji opisuju dio atmosfere i rasprave na saboru. Važno je vidjeti kako su se te rasprave odvijale jer one unutar Crkve traju do danas i trebamo znati kako se u njima ponašati.
No zašto u Crkvi uopće imamo rasprave kada kažemo kako je Isus donio puninu objave i rekao sve što treba reći? Točno je da je Isus sve rekao i da Crkva ništa novoga ne može zaključiti, ali može produbiti i bolje upoznati istinu koju nosi i suočiti se sa suvremenim izazovima. Isus to govori u Evanđelju: „Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” U ovoj je rečenici puno toga rečeno. Prvo: Crkva neće sama dolaziti do svojih zaključaka, nego vođena Duhom Svetim, koji djeluje u zajednici. Kada se biskupi iz cijeloga svijeta okupe, mole zajedno i slave misu da ih Bog prosvijetli da mogu vidjeti istinu, onda Duh Sveti preuzima stvar i čisti misli i srca kako bi oni mogli donijeti dobru odluku. Zato i zaključak sabora započinje riječima „Zaključismo Duh Sveti i mi…” Druga stvar: Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego doziva u pamet ono što je Isus govorio. Tumači i produbljuje Božju riječ koju već 2000 godina imamo istu, nepromijenjenu. Mislim da je sv. Augustin rekao: „Tko kaže da je Boga shvatio, Boga je izdao.” Tko kaže da razumije Božju riječ, ne razumije ju. Ona sadrži Božju mudrost koja je beskonačno duboka, a na nama je da je stalno produbljujemo. Božja riječ je živa, a ono što je živo raste, ali ne postaje nešto novo. U tom rastu u shvaćanju Božje riječi Crkvu vodi Duh Sveti.
Ovo može biti jako škakljivo područje ako ga se krivo shvati. Svaki čovjek s vremenom raste u svojoj vjeri: ne mijenja svoju vjeru, nego raste i razvija se u njoj. Crkva isto tako raste u vjeri, ali je ne mijenja. Zato kroz stoljeća imamo razvoj sakramenata, nauka, liturgije i dogmi. Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego produbljuje Božju riječ.

Zaključak

Crkva svoj rast nije završila; ona mora dalje rasti i razvijati se sve dok Krist ne dođe, ali taj rast mora biti vođen Duhom Svetim. Netko će reći kako su današnja vremena vrlo burna za Crkvu. Ako uzmemo neki udžbenik iz crkvene povijesti vidjet ćemo da je Crkva oduvijek živjela vrlo burno i dinamično. No, u tim silnim strujanjima misli valja se snaći. Čut ćemo puno ideja o tome u kojem smjeru Crkva treba krenuti, koje odluke donijeti, ali ako promotrimo odakle se crpe argumenti za raspravu, lako ćemo vidjeti odakle i koji duh puše. Je li izvor misli Duh Sveti i Božja riječ ili nešto drugo? „Božja riječ nam govori” ili „Danas svi to tako rade”? „To su principi evanđelja” ili „Ljudi će nas odbaciti”? „U molitvi dobivam poticaj” ili „Mnogi pate zbog naših stavova”? Nekada ustrajnost u Božjoj riječi može donijeti progon unutar same Crkve. No Isus nas poziva u evanđelju da se ne bojimo, jer on će nam donijeti mir, ali ne kao što svijet daje: ispunjenje želja i odsustvo patnje. Kristov mir ima onaj koji je ukorijenjen u Božjoj riječi i koji mirne savjesti može reći kako mu je ona bila životna vodilja.