Čitanja: Izr 8,22–31; Ps 8,4–9; Rim 5,1–5; Iv 16,12–15

Uvod

Puno toga u našoj vjeri ne shvaćamo. Tu svakako prednjači Presveto Trojstvo. Što znači jedan Bog i tri božanske osobe? Treba li o tome govoriti, šutjeti, okretati glavu ili se praviti da nema nikakvog problema?

Otajstvo

Postoje neke stvari u našoj vjeri koje nazivamo riječju otajstvo, misterij ili tajna. To je sve ista riječ koja nam govori kako postoji nešto što naš um ne može shvatiti do kraja. Možda je dobro prvo raščistiti što otajstvo nije. To nije izgovor Crkve kada ostane bez odgovora na neka pitanja: „Zašto Bog, ako je dobar i svemoguć, ne ukine patnju nevinih?” – „Pa, znaš, to je otajstvo vjere. Nemoj propitkivati, nego vjeruj.” Ne, to nije dobar odgovor. Nadalje, otajstvo nije tajna, informacija koju Bog iz nekoga razloga skriva od nas, kao što su u mnogim mitologijama bogovi iz nekog razloga skrivali znanje, vatru ili nekakvu čudesnu biljku od ljudi.

Otajstvo je nešto drukčije. To je znanje, pojava, nešto što mi kao ljudi ne možemo shvatiti zbog svojih ograničenja. Jednostavno, bića smo koja to nemaju kapacitet svladati ni obuhvatiti, zato što je otajstvo nešto više od nas. Niže biće ne može shvatiti više biće. Primjerice, čovjek može savršeno razumjeti kako automobil funkcionira. Na kraju, on ga je i stvorio. No ne može shvatiti kako Bog funkcionira jer bi to značilo da su Bog i čovjek barem istoga ranga, a to ne može biti jer nitko nije ravan Bogu.

Važnost iskustva

Postoje neke struje u teologiji koje smatraju kako je Bog toliko nedostupan čovjeku da bi bilo najbolje o njemu i njegovim otajstvima ne govoriti ništa. Iako ovo na prvi pogled zvuči mistično i otajstveno, Crkva nam pokazuje da se u otajstvo donekle može prodrijeti. Važno je pritom imati na umu nekoliko stvari.

Prvo, u otajstvo se ne prodire isključivo intelektualnim naporom, nego prvenstveno iskustvom. U prvoj Crkvi, u sklopu priprema za krštenje katekumene su poučavali istinama o vjeri, govorili o Isusu, o moralnom zakonu itd. No tek nakon krštenja slijedile su pouke o otajstvima vjere. Zašto? Da bi netko mogao shvatiti govor o otajstvu, prvo ga mora iskusiti. Da bi novokrštenici shvatili što je krštenje, novo rođenje ili euharistija, prvo su to morali iskusiti. Čovjek pred otajstvom ne analizira i ne zaključuje, nego se divi i konzumira doživljaj. Ne može se nekoga podučiti otajstvu, može ga se samo pozvati da dođe i doživi ga. Jedna zgodna usporedba kaže: može li riba objasniti žabi u bunaru što je to ocean? Ne, može je samo pozvati da dođe i sama se uvjeri u njegovu ljepotu.

Nadalje, u otajstvo se ulazi postepeno. Rast u svetosti ujedno je rast u otkrivanju Božjih otajstava. Možda je bolja riječ prodiranje u Božja otajstva, jer se ne radi o otkrivanju nekog znanja, nego o ulasku u sve dublji odnos s Božjim bićem. Odjednom ti neke stvari postaju jasnije, bolje vidiš stvarnost. Možda ne možeš riječima objasniti što si točno spoznao i zašto je to tako, ali u dubini bića znaš da se radi o istini. Jedno je naučiti za ispit iz vjeronauka da je Bog ljubav, a drugo je kroz duboko iskustvo doživjeti tu ljubav koja mijenja cijelo tvoje biće i način života.

Na kraju, prodiranje u otajstvo je dar. Mi to ne možemo učiniti svojim silama: moliti ovoliko krunica ili meditirati toliko sati svaki dan i doživjeti Boga. To je nezasluženi dar što ga Bog daje svojim miljenicima koji ga traže iskrena srca. Sve ove napomene prepoznajemo u onom poznatom događaju gdje Petar Isusa priznaje Božjim sinom, a Isus mu odgovara: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.” (Mt 13,17). Bog daruje Petru da malo dublje uđe u spoznaju otajstva Isusova života.

Zaključak

Napokon, došli smo do Trojstva, današnje svetkovine. Najveći i najteži ispit na teološkom fakultetu bio nam je onaj iz Presvetog Trojstva. Kroz taj predmet nešto smo i naučili o Bogu, ali ako Boga zaista želimo bolje upoznati, moramo ga iskusiti kroz sakramente, molitvu, život po Duhu. Znanje i pouka dobri su i potrebni, ali bez iskustva vjere ostaju samo prazna definicija. Stoga, kada smo na svetoj misi, nemojmo se toliko orijentirati na to pjeva li se lijepo i je li propovijed bila zanimljiva, nego probajmo shvatiti da se nalazimo usred jednog događaja i pokušajmo se otvoriti tom događaju u kojem susrećemo Boga koji nas obuhvaća, mijenja i uvodi u svoje dubine.