Sedam odlika Isusovih učenika
Četrnaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Iz 66,10–14c; Ps 66,1–3a.4–7a.16.20; Gal 6,14–18; Lk 10,1–12.17–20
Uvod
Isus često daje vrlo konkretne upute svojim učenicima. U današnjem evanđelju možemo izdvojiti čak sedam vrlo dobrih savjeta, zapovijedi koje bismo trebali usvojiti ako želimo uspješno naviještati Božje kraljevstvo.
Sedamdesetdvojica
Vjerujem kako smo puno puta naišli na argument da Isus nije ustanovio nikakvu institucionalnu Crkvu kakvu imamo danas niti je htio imati strogu hijerarhiju u svojoj zajednici. Mogu samo reći da ljudi koji tako govore nisu pažljivo čitali evanđelje. Isus je oko sebe okupljao silno mnoštvo: imamo podatke koji govore o nekoliko tisuća slušatelja. Nisu svi stalno bili uz njega, ali možemo pretpostaviti da ga je kojih stotinjak ili dvjesto ljudi slijedilo na njegovim putovanjima. U evanđelju vidimo kako Isus postepeno izdvaja neke pojedince i stvara povlaštene krugove bližih suradnika. Primjerice, jasno izabire dvanaest apostola, a među njima izabire trojicu – Petra, Jakova i Ivana – među kojima se posebice ističe Petar. U današnjem evanđelju vidimo kako Isus odabire sedamdesetdvojicu učenika, izdvaja ih iz mnoštva. Očito je da Isus gradi piramidalnu hijerarhiju: na vrhu je on, potom Petar, pa trojica, dvanaestorica i sedamdesetdvojica. Prva Crkva nastavlja ovaj hijerarhijski ustroj: na čelu joj se nalaze apostoli, gdje Petar ima posebnu ulogu, potom nadglednici (tj. episkopi ili biskupi), starješine (tj. prezbiteri ili svećenici) i đakoni. Bog je u Starome zavjetu ustrojio Izrael kao hijerarhijsku zajednicu (usp. Izl 24,1), a isto to nastavlja Isus s novim Izraelom – Crkvom.
Odlike učenika
No Isus nije utemeljio hijerarhiju kako bismo poslije mogli lakše izmišljati šarene gumbiće ili titule kojima ćemo se oslovljavati, nego da nastavimo Božje djelo spasenja. Čim je Isus izabrao sedamdesetdvojicu, odmah ih šalje u gradove i sela da naviještaju Božje kraljevstvo. Tu možemo zamijetiti nekoliko savjeta koje Isus daje svojim učenicima, u koje se i mi ubrajamo.
Prvo: uvijek osluškuj Božju volju i njegova nadahnuća. Bog je izabrao ljude za svoje kraljevstvo. Zato govorimo o svećeničkom pozivu, a ne zvanju. Isus nije raspisao javni natječaj ili tražio dobrovoljce, nego „odredi… i posla” učenike. Također je odabrao i svakoga od nas. Biti kršćanin jednako je tako poziv koji nismo odabrali, nego nas je zadesio. Nadalje, Isus traži da molimo “gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” – ne da se što više ljudi javi, nego da Bog pozove još ljudi.
Drugo: djeluj u zajedništvu. Isus učenike šalje u gradove po dvojicu. Nitko ne može evangelizirati sam, jer je širenje Božjeg kraljevstva Božje djelo i on mora biti prisutan u navještaju. „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Dakle, Božja milost prati samo one koji su u zajedništvu, pa makar se ono sastojalo tek od dvoje ljudi.
Treće: ne boj se izazova i teškoća. Biti Isusov poslanik vrlo je opasno: „Evo, šaljem vas kao janjce među vukove.” No Isus je dobar i svemoćan pastir. Hrabri nas da se ne bojimo izazova koji su pred nama, jer opet, Bog je na djelu, mi smo njegovi poslanici, a njemu ništa nije nemoguće.
Četvrto: potpuno se pouzdaj u Božju providnost. „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.” Lako dođemo u napast da krenemo evangelizirati kroz dobro planiranje i upotrebljavanje svojih menadžerskih, retoričkih, intelektualnih, društvenih i inih sposobnosti. Razradimo plan, rezervni plan, oslonce u slučaju neuspjeha i onda sve to upogonimo. Ali tako rade pogani, kojima su ljudske snage sve što postoji. Ako smo vjernici, ako radimo na Božjem djelu, mi se svojim pretjeranim planiranjem dovodimo u napast da uskim viđenjem stvarnosti ograničimo Boga i njegovo djelovanje. „Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Iz 55,9).
Peto: živi jednostavno. „Nikoga putem ne pozdravljajte (…) ne prelazite iz kuće u kuću (…) jedite što vam se ponudi…” Život u Duhu Svetom vrlo je jednostavan. Samo budi ona pahulja maslačka koju vjetar nosi kamo mu se prohtije, prihvati životne okolnosti, nemoj previše izmišljati kako bi trebalo biti i što je tko trebao napraviti, nego udjeljuj „mir” i naviještaj „kraljevstvo Božje”.
Šesto: budi odvažan. Evangelizacija ne može biti neuspješna. Ako je osoba „prijatelj mira”, primit će mir i Božju riječ, a ako nije, vratit će ti se nazad. „Riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća [se] k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah” (Iz 55,10).
Sedmo: budi konkretan. Naviještanje Kraljevstva nije teorija, priča ili dobra ideja, nego je ono djelotvorno u stvarnome svijetu. Nije nešto što dotiče ljude samo iznutra, nego i izvana. Zato Isus zapovijeda učenicima liječiti bolesnike i daje im vlast da im se „duhovi pokoravaju”. Vjera nije neka priča od koje ćemo se bolje osjećati, nego stvarnost koja zahvaća sva područja našega života.
Zaključak
Sve ovo nabrojano u pozadini ima istu premisu: kao Isusovi učenici, vršimo Božje djelo! To je prva stvar koja nam treba biti na pameti kada želimo nekome navijestiti kraljevstvo nebesko. Ovo ne radim ja, nego Bog. Stoga želim iz svoga života ukloniti sve ono što me može dovesti u napast da Boga ostavim postrani, a sebe gurnem u prvi plan, koliko god možda pritom imao dobre namjere ili plemenite ciljeve. Isus, dakle, poziva na život u osluškivanju Božje volje, u zajedništvu, sigurnosti, pouzdanju, jednostavnosti, odvažnosti i konkretnosti. Ako nam nešto od toga nedostaje, bez brige: sve nam je to ponuđeno besplatno, ovdje – na euharistijskome stolu.