Devetnaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mudr 18,6–9; Ps 33,1.12.18–20.22; Heb 11,1–2.8–19; Lk 12,32–48

Uvod

Evanđelje nastavlja temu od prošle nedjelje o tome kako postići vječni život. Današnji odgovor glasi: treba održavati stav budnosti.

Važnost bdjenja

Nekada je život kao vožnja po noći. Ne znam jeste li si ikada priuštili to neugodno iskustvo. Ako se nismo dobro pripremili, ako nam se sklapaju oči, samo je jedan trenutak dosta da poginemo. Iako je cesta prazna, upravo to može biti zamka da se opustimo i zadrijemamo. No ako se dobro pripremimo, po danu se naspavamo, popijemo dovoljno kave, snizimo temperaturu u autu, pustimo na radiju omiljenu glazbu, tada bdjeti postaje puno lakše.

Isus danas u nekoliko prispodoba poručuje svojim učenicima da moraju bdjeti. Glavna poruka nije da trebamo biti budni kada Isus ponovno dođe, odnosno u taj čas ne nalaziti se u teškom grijehu, nego da trebamo stalno bdjeti kako se u životu ne bismo previše opustili i prespavali svoje poslanje.

Od učenika traži da im „bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene” (r. 35). Kada bi Židovi radili ili putovali, pojasom bi pritegnuli haljine kako im ne bi plesale naokolo i smetale; zato su opasani bokovi simbol spremnosti, napetosti. Također su jasna aluzija na slavljenje Pashe (usp. Izl 12,11), kada su Židovi opasanih bokova trebali biti spremni da na Božji znak napuste svoje kuće, izađu iz Egipta i pođu u nepoznato.

Upaljeno svjetlo omogućava nam da radimo po noći, ali nas također drži budnima. No ono zna biti vrlo iritantno ako nam se spava ili se želimo malo opustiti. Ono je simbol Božje blizine koja nam omogućuje da u vremenima tmine ustrajemo u svojem poslanju, bodri nas i hrabri, ali ponekad iritira, jer pod Božjim svjetlom jasno vidimo gdje se sve još trebamo popraviti, što trebamo izbjegavati i čega se odreći. Ne dopušta nam da malo zadrijemamo i zastanemo na svome putu prema svetosti.

Spavanje

Upravo to duhovno spavanje može biti pogubno: ne zato što dva dana neću moliti i onda će se baš tada nešto strašno dogoditi, nego zato što se kratak drijemež lako pretvori u zimski san. Od Boga se čovjek uvijek udaljuje malenim koracima. Prvo preskočimo jednu nedjelju, pa cijeli mjesec, potom prestanemo s nekim pobožnostima; nemamo vremena, pa nemamo snage; neke nam loše navike prestanu izgledati tako loše, jedan grijeh povuče drugi… Koliko ljudi dođe i žali se kako su odjednom shvatili da su daleko od Boga i ne mogu naći razlog zašto se to dogodilo. Razlog je ovaj: zaspali su! Nisu bdjeli nad sobom. Isus nas danas upozorava da kao kršćani nemamo taj luksuz malo se opustiti. Moramo moliti svaki dan, redovito pristupati sakramentima, kloniti se svake sjene zla (usp. 1 Sol 5,22). Na duhovnom području nema popuštanja u disciplini, jer samo malo treba da nas život odnese u krivom smjeru.

Posljednji sud

Netko može prigovoriti: „Pa zar će se toliko strašne stvari dogoditi ako malo popustim, ako koji put preskočim molitvu?” Odgovor na to nalazimo u završnoj Isusovoj prispodobi, koja govori o posljednjem sudu. Imamo četvoricu sluga. Prvi je dobri sluga koji će biti pošteno nagrađen kada se gospodar vrati. Drugi je sluga zlikovac: kada se gospodar vrati „rasjeći će ga” (r. 46), tj. ubit će ga. To je kazna za opake, vječna smrt. Treći je sluga „znao volju gospodara svoga” (r. 47), ali je nije vršio. To je slika većine nas kršćana. Ne želimo nikome zlo, ne krademo, ne ubijamo itd. Ali ne vršimo svoje poslanje u punini. Bog nam je dao određenu zadaću u životu. Nije dovoljno nahraniti obitelj i ne ubiti nikoga. Pozvani smo u Božje ime biti upravitelji određene stvarnosti na ovom svijetu. Da bismo taj poziv mogli čuti, a potom i vršiti, potrebno je da budemo duhovno disciplinirani, da stalno bdijemo, molimo, pristupamo sakramentima, čitamo Božju riječ i da ne posustajemo, ne drijemamo, jer ćemo tada nešto propustiti. Nećemo takvi u pakao, ali ćemo dobiti „mnogo udaraca”, tj. u čistilištu ćemo odraditi dobru porciju onoga što smo na zemlji propustili zato što smo puno spavali i nismo postali ono za što nas je Bog stvorio.

Zaključak

Prva Isusova prispodoba prilično je zanimljiva. U njoj gospodar dolazi sa svadbe i postavlja svoje sluge za stol, a sebe opasuje i poslužuje ih, što je vrlo neobično. Sluge su te koje trebaju posluživati gospodara, a ne obrnuto. No Isus nije običan gospodar: on „nije došao da bude služen, nego da služi” (Mt 20,28). Postoji jedno mjesto na ovome svijetu gdje ipak možemo skinuti pojas s bokova i na trenutak se opustiti – sveta misa. Isus je na posljednjoj večeri postupio kao gospodar iz prispodobe: opasao se i posluživao svoje apostole (Iv 13,5). U svakoj euharistiji Isus nas opslužuje dok sjedimo oko njegova stola; daruje nam se u obliku kruha i vina kako bismo se malo odmorili od neprestanog bdjenja i skupili snage da idemo dalje.