Dvadeseta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Jr 38,4–6.8–10; Ps 40,2–4.18; Heb 12,1–4; Lk 12,49–53

Uvod

Vatra i voda o kojima Isus govori u evanđelju tipične su slike apokaliptične literature. Isus govori o posljednjim vremenima te nevoljama i razdorima koji će ih pratiti.

Apokalipsa

Današnje je evanđelje jedno od onih što na prvu djeluju nerazumljivo, pa čak i previše oštro. Kada bismo izvadili ovaj citat i pitali ljude na cesti je li to Isus rekao, sumnjam da bismo čuli previše pozitivnih odgovora. A kada bismo isto to pitali na izlazu iz crkve, bismo li dobili drukčije rezultate?

Evanđelje započinje slikama vatre i vode, tj. „ognja” i „krštenja”. To su tipične slike apokaliptične literature, koja govori o posljednjim vremenima. Vatra i voda imaju dvostruko značenje: one donose smrt i razaranje, ali također pročišćuju i omogućuju život. Stoga cijeli ovaj ulomak valja čitati u tom svjetlu: govori se o posljednjim vremenima i Božjem sudu koji će tada nastupiti.

Ne mir, nego razdjeljenje

U idućoj rečenici Isus govori o razdjeljenju koje je došao donijeti, a ne mir. Slikama o razdoru unutar obitelji Isus se poziva na proroka Miheja, koji govori o velikim nevoljama koje će se zbiti prije negoli nastupi spasenje Izraelu. Između ostaloga prorok navodi kako će sin zlostavljati oca, kći majku, snaha svekrvu (usp. Mih 7,6). Pozivajući se na proroka, Isus nam želi poručiti nekoliko stvari. Prvo, potvrđuje kako će prije spasenja nastupiti nevolje. Nadalje, on će prvi sâm na sebi ispuniti ove riječi i proći kroz veliku nevolju: „krstom mi se krstiti”. Isus je već kršten na Jordanu, no krštenje o kojem ovdje govori nije krštenje vodom, već krštenje krvlju, na križu (usp. Mk 10,38). To je ujedno put kojim smo svi mi pozvani ići.

Isus donosi nemir i razdjeljenje

Apokaliptične slike koje imamo u Bibliji ne govore samo o kraju vremena nego i o nevidljivoj duhovnoj stvarnosti koja se odvija paralelno s ovom vidljivom. Vatra čišćenja već je zapaljena, kako piše u Evanđelju. Nevolje su već sada prisutne u životima onih koji su odlučili slijediti Kristov nauk. Koliko god Isusove riječi o tome kako će on biti uzrok razdora unutar obitelji bile teške za čuti, naše iskustvo potvrđuje da su one istinite. Najviše vjerskih progona, nažalost, doživljavamo upravo od vlastite obitelji. Toliki su ljudi nakon obraćenja doživjeli strašne progone i klevete jer obitelj nije mogla prihvatiti njihov novi način života. Koliko je samo brakova „razdijeljeno” jer je jedna osoba odlučila slijediti Krista, a druga ostala na nekom svome putu. Ne radi se o problemu nečijeg odlaska nedjeljom na misu ili stavovima o zagrobnom životu. Teško da će nekome to smetati, ali zato smeta kršćanski način života, koji je drukčiji. Osoba koja je upoznala Krista postavila je neke granice istinitosti, moralnosti i pravednosti ispod kojih ne može ići. Takva tvrdoća stvara razdor. To je teret učeništva pod kojim, nažalost, mnogi pokleknu i stave člana obitelji ispred Isusa. Zbog sućuti toleriraju grijeh, okreću glavu i misle da šutnjom kupuju mir, umjesto da neumoljivo svjedoče predivna Božja djela.

Uznemiravanje duhova

Ovo su sve neki vidljivi, vanjski razlozi razdora. No postoji i jedna nevidljiva duhovna stvarnost koja uzrokuje još veće nemire. Osoba koja živi u grijehu pod sotoninom je vlašću i đavao ponekad njome upravlja kao da je lutka na koncu. Kada netko odluči slijediti Krista, naravno da to takvim duhovima smeta, stoga počinju bjesniti i činiti sve da toj osobi napakoste. Nekada se može činiti kao da se sav pakao sručio na nju.

Zaključak

Teško je biti Kristov! Jeremija je zbog Božje riječi strašno patio i bio proganjan od ljudi kojima je htio pomoći, a djelić toga čuli smo u prvom čitanju. No nije posustajao. Prorok Mihej, na kojeg se Isus poziva, već nam u idućem retku daje primjer kako se u tim trenucima velike kušnje trebamo postaviti:

„Prema Gospodinu ja sam zagledan,
čekam na Boga koji spašava,
Bog moj mene će uslišati.
(…) ako sam pao, ustat ću;
ako boravim u tminama,
Gospodin je svjetlost moja.” (Mih 7,7s)

Jedino što đavao može jest bučiti i bjesnjeti na nas, jer je već pobijeđen i dani su mu odbrojeni. Ne smijemo relativizirati i reći da nije teško. Teško je i mučno, ali s Bogom nema kušnje koju ne možemo prebroditi. Zato dignimo pogled prema Bogu, od njega tražimo snagu i ustrajnost i doći će njegovo spasenje, njegov mir i radost.