Osamnaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Prop 1,2; 2,21–23; Ps 90,3–6.12–14.17; Kol 3,1–5.9–11; Lk 12,13–21

Uvod

Slušamo prispodobu o bogatašu kojem je zemlja urodila iznad svakog očekivanja. Njegov grijeh nije škrtost, odnosno to što višak nije podijelio siromasima, nego to što je besmrtnu dušu pokušao nasititi propadljivim blagom.

Ljudska gramzljivost

Moja je baka imala školsku prijateljicu koja se davnih dana odselila u Chicago, ali su se i dalje redovito čule putem telefona. Prije nekoliko godina dotična je pričala kako joj je umrla neka rođakinja i da ona sada, sa svojih 85 godina, iz Amerike planira otputovati na ostavinsku raspravu, natrag u domovinu koju 30 godina nije posjetila, jer ima pravo na tamo neki komad zemlje. Moja ju je baka odgovarala: „Pa nemoj biti luda! Stara si i bolesna… Zar misliš da ćeš to sa sobom ponijeti u grob?” – „Ne, to je moje!” glasio je odgovor, i tu više nije bilo moguće ništa reći.

U evanđelju smo slušali o dva primjera ljudske pohlepe za materijalnim dobrima. No, koji je glavni problem pohlepe? Obično pohlepu svrstavamo u grijeh propusta: možeš pomoći nekome tko je u potrebi, ali ne želiš i tako činiš zlo. To je istina, ali Isus ne govori o tom problemu pohlepe, nego naglašava nešto drugo. Nije problem u samom akumuliranju bogatstva, već u tome da u materijalnim dobrima tražimo izvor života.

Svaki čovjek duboko u sebi ima nepogrešivi osjećaj da je stvoren za nešto više od pukog preživljavanja. Inače bi pun stol i krov nad glavom svima bili dosta, no znamo da nije tako. Imamo potrebu tražiti nešto više. Ujedno smo užasnuti mišlju kako će smrt jednoga dana doći i odnijeti nas s ovoga svijeta. Stoga od svojih početaka mi ljudi tražimo nešto uzvišenije, tražimo božanstvo. Tako su nastale razne religije, umjetnost, filozofija… sve kako bismo otkrili pravi život, koji ne prolazi. Naravno da je sotona ovdje upleo svoje prste, jer ne želi da ljudi dođu do Boga, pa je mnoge zaveo da misle kako je ovo jedini život koji imamo i da stoga trebamo što više u njega ulagati. To je problem pohlepe: gubitak vječnoga života zato što sve svoje ulažemo u ovaj prolazni.

Život je u Bogu

Isus odgovara kako život nije u onome što čovjek posjeduje (usp. Lk 12,15). Nastavlja dalje s prispodobom koja samo potvrđuje ovaj stav. Nekom je bogatašu zemlja prekomjerno urodila, toliko da više nije znao kuda će sa svojim bogatstvom, „pa u sebi razmišljaše” (r. 16). Ovo mu je bila prva pogreška. Ovaj čovjek nije bio vjernik, jer kada se vjernik nađe u nedoumici, on krene moliti i pitati Boga za savjet i vodstvo. Ovaj je bogataš sam sebi bio dovoljan, zatvorio se u svoja ograničenja i nije pokušao ni vidjeti postoji li nešto više izvan njega. On se klanjao samome sebi. Postavio si je pitanje: „Što da učinim?” (r. 17). Prije tri tjedna slušali smo kako zakonoznanac pita Isusa: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” (Lk 10, 25). Ovo se pitanje proteže kroz cijelo Lukino evanđelje (usp. Lk 3, 10.12.14; 16,3; 18,18). U pozadini je ljudsko traganje za spasenjem, za vječnim životom. To se pita i bogataš iz prispodobe. Nažalost, odgovor nalazi u zemaljskom blagu. Od obilnih darova koje je primio, zaboravio je na darivatelja. Kasnije svojoj duši govori: „Počivaj, jedi, pij, uživaj!” (r. 20). Logično bi bilo da tijelu kaže da uživa, ali on svojoj besmrtnoj duši govori da se nasiti prolaznim stvarima. Mislio je da će gomilanjem bogatstva izbjeći smrt i to je bio njegov glavni grijeh.

Priprema za smrt

Puno ljudi ulaže isključivo u ovo zemaljsko i ponaša se kao da će vječno biti ovdje na zemlji. Čak sam čuo odrasle ljude gdje vrlo ozbiljno govore kako oni neće umrijeti. Toliko su se sljubili s ovim zemaljskim životom da su postali nesposobni percipirati da će jednoga dana umrijeti. Kolika li je to tragedija! To su možda neki radikalni primjeri, no mislim da smo se svi mi pomalo zapustili na ovom području. Prije je u kršćanskoj duhovnosti postojalo nešto što se zvalo priprema za dobru smrt. Vjernik bi trebao svakoga časa biti spreman napustiti ovaj svijet i sa sobom ponijeti duhovno blago koje je skupljao. To je poruka današnjeg evanđelja: pravi život tek dolazi, a dobiva ga onaj tko će Isusa nasljedovati. Zato je odgovor na pitanje „Što mi je činiti?” – bogatiti se u Bogu. Prvo je čitanje iz Propovjednika. Autor je jedan židovski mudrac koji je gledao kako njegovi sunarodnjaci polako napuštaju svoju vjeru i običaje, a sve više prihvaćaju grčku kulturu, koja je bila dosta orijentirana na zemaljske užitke. Cijela je njegova knjiga jedno veliko upozorenje sunarodnjacima: nemojte tako raditi, jer život je jedino u Bogu, a sva su zemaljska blaga isprazna i ne mogu vas spasiti.

Zaključak

Jednom me jedan prijatelj pitao: „Zašto se Bog nalazi u bogatstvu?” Riječ bogat znači ‘biti pun Boga’. Kako to? To je točno: istinski je bogat onaj čovjek koji ima Boga u svome životu. Ali postoje i lažna bogatstva kao što su novac, čast, poznanstva, utjecaj, uživanje, znanje… Što si u životu postaviš kao svog boga, kao izvor života, u tome ćeš se bogatiti. Nije problem imati obilje nečega od svega nabrojanog, nego je problem kada to počnemo smatrati svojom snagom, utjehom, izvorom sreće, radosti i nade, a ne onim što sve to zaista jest – Božjim darovima koji nas pozivaju da usmjerimo svoj pogled prema darivatelju.

Kao što se bakina prijateljica s početka priče trebala više pripremati za odlazak s ovoga svijeta nego boriti za komadić zemlje na drugom kontinentu, tako bismo se i mi možda, bez obzira na dob, trebali više baviti smrću nego životom. Već noćas nas Gospodin može pozvati, a što ćemo tada ponijeti sa sobom? Samo ono u čemu smo bili slični Kristu.