Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Izl 32,7–11.13–14; Ps 51,3–4.12–13.17.19; 1Tim 1,12–17; Lk 15,1–32

Uvod

Kroz tri prispodobe Isus poziva Crkvu da nikada nikoga ne otpisuje, nego da uvijek bude spremna ostaviti sve kako bi tražila izgubljene.

Čudne prispodobe

Kada sam bio možda šesti ili sedmi razred, sjećam se kako sam s ocem išao nekamo; obukao sam nekakvu njegovu staru skijašku jaknu, koja mi je bila i malo prevelika. Dok smo hodali, u jednom sam trenutku stavio ruku u džep, izvadio ruku, a kad tamo – sto maraka, njemačkih. Okrenuo sam se prema ocu, a on je samo razrogačio oči, izustio „Uh!”, pa onda uzeo novac i stavio ga sebi u džep. Poslije se o tome više nije govorilo. Nije zvao prijatelje i susjede na feštu.

Mislim da je slično i s izgubljenim ovcama. Jednom smo se vraćali s Lošinja; bio je upaljen Radio otok Krk kada je voditelj na radiju rekao da je netko izgubio tri ovce na Iloviku, obližnjem otoku. Da stvar bude zanimljivija, dva dana prije toga bili smo na Iloviku, prolazili smo nekim puteljcima i baš sam vidio nekoliko ovaca kako same nekamo idu. Kad ih je njihov vlasnik našao, sumnjam da je zvao „prijatelje i susjede” na gozbu. Vjerojatno je bio živčan i umoran od svega i želio što prije leći u krevet da sve zaboravi, a ne slaviti dugo u noć. Stoga su ove prispodobe pomalo čudne. Pita Isus: „Tko to od vas” ne čini tako? Odgovor je – nitko! Takve stvari nitko ne radi. To je poanta prispodobe: mi ljudi tako ne radimo, ali Bog da!

Bogu je svatko važan

A što to Bog radi? Raduje se svakom čovjeku, svatko mu je važan i svakoga želi pod svaku cijenu dovesti u svoje kraljevstvo, koliko god ga to koštalo. Mislim da ponekad Boga uzimamo zdravo za gotovo: on je tu, moj najbolji prijatelj, on me voli, umro je za mene itd. Možda zaboravljamo na činjenicu da je svatko od nas samo jedan od nebrojenih milijarda ljudi koji su živjeli kroz povijest, dok je on onaj koji je sve stvorio i po kojem sve postoji. Ako bismo radili usporedbu u poretku stvari, mi Bogu predstavljamo manje nego što nama znače dvije kune u džepu. No Bog nije čovjek: on u sebi ima nešto što nitko od nas ne može pojmiti, a zbog čega svakoga čovjeka toliko ljubi da je spreman cijeloga sebe žrtvovati i poništiti kako bi ga doveo u svoju kuću, na vječnu gozbu. To se zove beskrajna ljubav. Milijarde anđela nisu mu dovoljne: njegovo srce tuguje za onim tko nije na njegovoj gozbi – za palim Adamom. Zato se spušta na zemlju i „stavlja na ramena” križ na kojem nosi sve ljude ovoga svijeta prema nebeskoj domovini, gdje će se s njima radovati kroz cijelu vječnost.

Poziv Crkvi

Današnje je evanđelje dosta dugo, stoga nećemo detaljno ulaziti u prispodobu o razmetnom sinu jer smo to evanđelje obrađivali u četvrtoj korizmenoj nedjelji. Sve tri prispodobe treba promatrati u vidu Isusova poziva onima koji se u vjeri smatraju sebi dostatnima. One su odgovor na mrmljanje farizeja i pismoznanaca koji su brinuli samo za sebe. Njima je u životu bilo dosta da se oni drže Božjih zapovijedi i da Bog bude na njihovoj strani. Nije ih zanimalo hoće li netko drugi propasti ili se spasiti. Isus u prispodobama daje drukčiji primjer.

U prispodobi o ženi koja traži izgubljenu dragocjenost trebali bismo prepoznati lik Crkve koja traga za svojim izgubljenim članovima. Puno se piše i govori o katolicima koji su se udaljili od Crkve, no mislim da u svojim srcima prelako odustajemo od potrage za njima. Otpisujemo one koji nedjeljom nisu pored nas u klupi služeći se vrlo površnim izgovorima kako to njih ne zanima, kako žive u svome svijetu, kako su iz komunističke obitelji itd. Ne postoji osoba na ovom svijetu koju ne zanima Krist, jer svi smo stvoreni da bismo živjeli u zajedništvu s njime. Zašto se netko udaljio od Boga, nije ni važno; naša je dužnost, kao što evanđelje kaže, ostaviti po strani one pravedne i krenuti tragati za onim izgubljenima.

Možemo si postaviti pitanje koliko ima smisla i koliko imamo pravo organizirati silna događanja, aktivnosti i slavlja u Crkvi, na koja dolaze uvijek isti, kada se skoro 90 posto ljudi ne pojavi? Žena iz prispodobe ostavila je 9 drahma da nađe jednu izgubljenu, a mi pazimo i mazimo ovu jednu, dok se na devet izgubljenih trudimo što manje misliti.

Što činiti

Kako doći do tih ljudi? Sve lijepo piše. Prvo treba upaliti svjetiljku, odnosno postaviti Božju riječ kao vodilju u životu. Evanđelje nam omogućuje da bolje vidimo stvari oko sebe. Potom je potrebno počistiti kuću. Kuća je neuredna kada stvari nisu na svome mjestu. Čarape na kauču, posuđe svuda po stolu, a smeće uredno složeno u ormaru. Puno toga u Crkvi nije na svome mjestu, a ono sporedno često zauzme glavna mjesta. Sve stvari treba staviti u zdrave okvire, a smeće bez sažaljenja izbaciti van i ne gomilati ga i skupljati zato što smo sentimentalno vezani za njega ili zato što će nam jednoga dana možda zatrebati. Velika je vrlina znati baciti smeće: imati hrabrosti ukinuti neplodne aktivnosti kako bi se izgubljeno moglo lakše naći. No ako nećemo imati upaljeno svjetlo evanđelja, u mraku bismo mogli i drahmu baciti van.

Zaključak

Krist je prvi krenuo tražiti nas, uzeo nas je na svoja ramena i traži od nas da nikada nikoga ne otpišemo, već da tražimo one koji su utučeni i osamljeni, one koji lutaju svijetom besmisla, te da im donesemo radosnu vijest: da Bog postoji, da nije daleko, da se nalazi ovdje, na euharistijskoj gozbi, svaki dan – dostupan je i želi da zajedno dođemo u njegov i naš dom.