Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mudr 9,13–18b; Ps 90,3–6.12–14.17; Flm 9b–10.12–17; Lk 14,25–33

Uvod

U evanđelju Isus govori da moramo ljubiti neprijatelje ako želimo biti njegovi učenici (usp. Lk 6,35), no danas tvrdi da moramo mrziti članove obitelji ako želimo biti njegovi. Kako ovo dvoje pomiriti?

Isus pretjeruje

Je li Isus možda malo pretjerao kada je rekao da moramo mrziti svoju obitelj? U ovom slučaju nema krivog prijevoda: Isus je zaista upotrijebio riječ mrziti. Odgovor je – da! Isus jest pretjerao: to se u književnosti zove hiperbola i mi svakodnevno upotrebljavamo takav govor. Primjerice, kada kažemo da nekoga nismo vidjeli sto godina, ili da je netko jak kao bik, ili nešto slično. Nitko ne misli doslovno tako, nego namjerno pretjerujemo da bismo naglasili neku poruku ili poantu. Tako i Isus stilski pretjeruje kako bi naglasio jednu važnu poruku koja nije nimalo manje šokantna: ako želite biti moji učenici, ništa vam ne smije biti važnije od mene. Za primjer je uzeo članove obitelji jer je to ono što smatramo najvrednijim ovdje na zemlji. Koliko smo puta čuli, a možda čak i rekli: “Za svoju obitelj spreman sam učiniti sve!” Možda upravo takav stav Isus danas želi preispitati i promijeniti.

Bog iznad svega

Postoji jedna zanimljiva definicija nevjere: nevjernik sam svaki put kada stavim vidljivo ispred nevidljivoga. To je naša tendencija, barem po sebi primjećujem. Lakše je ujutro ustati i odmah krenuti za nekim poslom nego kleknuti i moliti; češće strahujemo oko toga što će neki čovjek misliti o nama nego oko toga što bi nam Isus rekao da sada dođe; puno toga žrtvujemo za napredak u karijeri, a napredak u svetosti ostavljamo za neka bolje vremena. Ovakvi su stavovi razumljivi jer smo tjelesni i prirodno nam je razmišljati i ponašati se tjelesno, ali Isus je došao pozvati nas na jedan drugi, bolji put: sve vidljivo ostaviti po strani i potpuno slobodno krenuti za njim. Pa čak i vlastitu obitelj, ako nam ona priječi put prema Bogu. Isus ne traži od nas da zanemarimo ili napustimo svoju obitelj – dapače, većini je upravo obitelj put posvećenja – ali ona nikada ne smije biti na prvom mjestu, ispred Boga. Pad na ovom području često vidimo kod majki s malim djetetom koje zbog roditeljskih obaveza stavljaju duhovni život u drugi plan. Majka vidi svoje dijete kako plače, dijete koje ima potrebu za njezinom pažnjom i ljubavi, ali ne vidi kako joj vlastita duša plače i čezne za Kristom; misli kako je požrtvovna i vrijedna jer se daje obitelji, a zapravo dopušta da je obaveze ovoga svijeta rastrgaju na komadiće zato što je zbog obitelji svoj odnos s Kristom stavila u drugi plan. Kako nas đavao lako prevari na ovom području kada nam molitvu predstavi kao neki luksuz koji ćemo raditi kada ulovimo vremena ili kao sebičnost koju moramo podrediti drugima. A molitva je poput zraka, bez kojega se gušimo. Niti jedna naša obaveza neće trpjeti ako svaki dan izdvojimo vrijeme za Boga, dapače, kroz molitvu ćemo postati bolji roditelj, sin, kći, brat, sestra… To je zadaća Kristova učenika: uvijek imati ono nevidljivo na prvom mjestu, pa čak i onda kada se od nas traži ono nezamislivo – da završimo na križu.

Sablazan križa

Danas lako produhovimo riječ „križ” – da, to su moje svakodnevne teškoće i kušnje. Može se i tako tumačiti, ali dok je Isus ove riječi izgovarao, njegovim je slušateljima križ značio samo jedno: način na koji Rimljani pogubljuju robove i kriminalce. Danas bi ta rečenica možda glasila ovako: „Tko zbog mene nije spreman završiti ispred kamere u narančastom kombinezonu i s nožem pod vratom, ne može biti moj učenik!” Ovo je najteža rečenica današnjeg evanđelja, a ne ona koja kaže da trebamo mrziti roditelje. Prvo nam čitanje govori da je mudar onaj tko shvati prolaznost i propadljivost ovoga svijeta, što uključuje i propadljivost tijela. Zato psalmist moli: „Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce” (Ps 90,12). Biti mudar znači znati uvijek staviti nevidljivo vječno ispred vidljivog prolaznog.

Postoji jedna duhovna vježba s pomoću koje lako možemo vidjeti koliko je velika naša vjera. Zamislimo da polako ostajemo bez svega što imamo. Prvo ostajemo bez sve imovine i svega materijalnog, potom bez obitelji i prijatelja, a zatim nas napušta zdravlje, pa i pamet. Promatrajmo kakve osjećaje i tjeskobe budi ovo razmatranje. No, u svoj toj nevolji, ostaje nam Bog: on nas ne može napustiti. Kada naučimo tako živjeti – bez strahova, jer nam je Bog jedini oslonac – tada možemo reći da smo Kristovi učenici.

Zaključak

Naravno, tko to postigne, taj je svet. Do tada se treba boriti, svaki dan. Ali nikada ne smijemo zaboraviti što je ključ uspjeha u toj borbi: luda zaljubljenost u Isusa. Samo se zbog te ljubavi koja nas je osvojila možemo odreći i onoga nužnog, jer ljubav sve pokriva (1 Kor 13,7). Nije li isto i u obitelji? Tko bi trpio zahtjeve jednog djeteta, muža ili ženu da nije ljubavi? No ljubav se mora njegovati, inače se ohladi i nestane. Zato svaki dan molimo i idimo redovito na misu i ispovijed kako bismo što više gorjeli od ljubavi za Krista.