Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Hab 1,2–3; 2,2–4; Ps 95,1–2.6–9; 2Tim 1,6–8.13–14; Lk 17,5–10

Uvod

Slušamo dvije prispodobe: prva je namijenjena onima koji imaju „premalo” vjere, a druga onima s „previše” vjere.

Vjera kao zrno gorušice

Iako imamo izvještaje kako su apostoli činili brojna čuda i bili vrlo uspješni u misijama koje im je Isus davao (usp. Lk 10,17), slušajući njegove prispodobe, vjerojatno su uvidjeli kako moraju još puno rasti da bi došli do razine svetosti o kojoj Isus propovijeda. Zato ga mole da umnoži njihovu vjeru jer se osjećaju nedovoljno sposobnima za poslanje koje im je povjereno. Isus, po običaju, šokira svojim odgovorom. U narodnoj mudrosti izraelskog naroda „zrno gorušičino” često se uzimalo kao simbol nečega vrlo malog. Postoji puno izreka koje koriste tu simboliku. U našem narodu u tom se smislu upotrebljava mak pa imamo izraz „manji od makova zrna”. Isus želi reći: da vam je vjera jako malena, činili biste nemoguće, no vaša vjera nije ni mala – ona je ravna nuli. Kako bi dodatno naglasio poantu, Isus opisuje tri čuda koja su fizički nemoguća. Prvo, ako imamo vjeru, moći ćemo razgovarati s drvećem. Nadalje, snagom riječi moći ćemo iščupati ogromno drvo s korijenom. Uz današnju mehanizaciju nemoguće je iščupati drvo s korijenom. To mogu jedino snažne oluje, ali i onda počupaju samo staro i već oslabjelo drveće. Treće, drvo ćemo moći posaditi u more. Drvetu treba zemlja za život, a u moru će odmah propasti. Ova tri čuda žele oslikati Božju moć. Bog je taj koji svojom riječju naređuje prirodi, koja ga sluša; Bog ima snagu veću od bilo kakve sile ovoga svijeta i Bog je taj koji će dati sve što je potrebno za život. Da bi Bog djelovao u svoj toj sili i moći, potrebno je samo malo vjere s naše strane.

Pravednik živi od vjere

Tako dolazimo do prvog čitanja. Prorok Habakuk žali se Bogu na patnju i nepravdu koju vidi oko sebe i koju sam doživljava. Bog mu odgovara da “pravednik živi od svoje vjere” (Hab 2,4), odnosno, drugim riječima: sve što ti je potrebno za život jest vjera i po toj će vjeri sve ostalo doći na svoje. Vjera nije uvjerenje da je neka stvar istinita, nego povjerenje, pouzdanje koje imamo u nekoga. Vjerovati u Boga znači živjeti tako da se oslanjamo na Boga da nam, ako slijedimo njegov nauk i živim po njegovim zapovijedima, ništa neće nedostajati i da ćemo ostati na životu i kad to izgleda fizički nemoguće. Kao na primjer drvo koje je iščupano s korijenom i bačeno u more. Korijen omogućuje drvetu život, a ako se iskorijenimo, umrijet ćemo. Ponekad nas Bog iskorijeni, izvuče nas iz naše sredine, odvoji od ljudi i stvari koje su nam bile od životne važnosti. Umre član obitelji ili prijatelj, izgubimo zdravlje, posao, ugled, dobar glas, snove, smisao itd. Svi smo se u nekom trenutku života tako osjećali. Kao da nas je netko odvojio od izvora svake naše radosti i sreće, kao da smo ostavljeni sami da polako umremo. Isus poručuje da nam je u tim situacijama vjera dosta za život. Ako treba, Bog će učiniti i ono fizički nemoguće. Koliko sam puta čuo: da nije bilo vjere, ne bih bio/bila na životu danas. Samo me Bog spasio. To znači biti iskorijenjen, kada se smrt čini kao jedina sudbina. No Bog tada ne čini samo da ostanemo na životu nego i da nam se krošnja razgrana, da donosimo zdrave plodove i pružamo mnogim pticama gnijezdo, prkoseći svim zakonima ovoga svijeta. Sve se to može uz jedno zrnce vjere. A što da imamo dva ili tri zrnca, gdje bi nam bio kraj?

Oholost

Druga je prispodoba još jedno upozorenje na opasnost oholosti. Sve što činimo Božji je dar i Božja milost. Uz ovu prispodobu padaju mi na pamet svećenici koji vole reći kako su sagradili neku crkvu. Pa i ja sam mjesec dana župnik, a već sam se ulovio kako pričam što sam sve napravio. Nismo mi ništa sagradili: vjernici su dali novac, a mi platili radnike da sagrade. Istina, ima tu puno posla, mudrovanja i brige oko planiranja, koordiniranja i organiziranja, bez čega ne bi bilo ničega. No to ne znači da zbog toga što smo se dosta pomučili oko nečega imamo pravo hvaliti se i reći kako je to naše djelo. Bog je taj koji sve daje i omogućava i njemu ide svaka zasluga, dok smo mi samo beskorisne sluge koje čine ono što je njihova dužnost.

Zaključak

Suprotnost je vjeri pouzdanje u vlastite snage. U prvom slučaju male vjere osoba pokušava svojim snagama ići kroz život, što ne dovodi daleko. U drugom slučaju Božja djela pripisujemo vlastitim snagama i sposobnostima. U svakome od nas ima pomalo svega. Ključ je u tome da uvijek u svemu dolazimo pred Boga, u molitvi, sakramentima i Božjoj riječi, da nas očisti od naših ideja i naslaga koje je ovaj svijet ostavio kako bi čista Božja milost mogla djelovati kroz nas i svijet upoznati s ljubavlju koja je sebe iscijedila do posljednje kapi krvi da bismo mi mogli živjeti.