Trideseta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Sir 35,12–14.16–18; Ps 34,2–3.17–19.23; 2 Tim 4,6–8.16–18; Lk 18,9–14

Uvod

Prošle smo nedjelje slušali kako valja stalno moliti, a ove nas Isus uči s kojim stavom trebamo pristupiti molitvi.

Molitva farizeja

Farizejeva je molitva parodija psalama. Psalmi su biblijska škola molitve. U njima vidimo kako moli srce koje je po Božjoj mjeri (usp. 1 Sam 13,14), po njima učimo oblikovati svoju molitvu. Zato svi svećenici i redovnici pet puta dnevno mole psalme. No, dok se u psalmima veliča i slavi Božje ime, farizej iz prispodobe u svojoj molitvi slavi sebe i svoja djela. Izvana sve radi ispravno. Moli u Hramu, uspravno stojeći i upirući pogled prema nebu – sve kako je propisano. Iako se čini da zahvaljuje Bogu, on zapravo čestita samome sebi na vrlo dobrom životu. Osim što ispunjava sve Božje zakone, naš farizej pomiče granice svetosti. Zakon traži samo jedan post godišnje (usp. Lev 16,29), a on posti dva puta tjedno. Zakon traži desetinu od određenih namirnica (usp. Pnz 12,17), a on daje desetinu od svega. Ovaj farizej nije običan pravednik ili svetac, on je ultrasvetac. Grčki nam izvornik ovdje otkriva još neke detalje. Dio koji smo mi preveli riječima „u sebi molio” može se prevesti kao da je farizej „stajao i sam se sebi molio”. Upotrebljava se refleksivni glagol, što znači da se nije obraćao drugome, nego sebi. Njegova je molitva monolog. Došao je u Hram pokloniti se sebi, napuniti ego svojim uvjeravanjima kako je dobar i pravedan.

Druga pogreška koju radi jest to što se odvaja od ostatka naroda, druge smatra nižima od sebe. Sama riječ „farizej” doslovno znači „odvojen”: to je skupina svetaca koji služe Bogu i drže se podalje od bezbožnog naroda. Biblijski junaci nisu se tako ponašali. Kada je Bog naumio uništiti Sodomu i Gomoru, Abraham moli za milost (usp. Post 18,22). Kada je trebalo Izraela istrijebiti, Mojsije moli za milost (usp. Post 32,11), David moli za svoj narod (usp. 2 Sam 24,17). Biblijski se pravednici ne odvajaju od svoje braće, nego osjećaju njihovu bol i tugu, dijele radost i snove, te pred Bogom mole za milost.

Glavni je motiv farizejeva ponašanja želja za spasenjem, želja koju svatko od nas nosi u sebi. Svjestan je propadljivosti svijeta i želi zaraditi vječni život. Problem je što je to nemoguće: koliko god se netko trudio, vječni život se ne može zaraditi, jer mi smo za to nesposobni. Svaki je čovjek slab i rob je grijeha. Možemo samo umišljati da smo pravedni, pobožni i dobri. Još je jedan od razloga zašto su se farizeji odvajali i to što su ih drugi ljudi podsjećali na njihove slabosti i skrivene, duboke čežnje njihove grešne naravi. Farizej je bio grabežljiv, nepravedan i bludnik. Svaki je čovjek takav u svome srcu, barem na području želja i čežnji. Nitko ne može za sebe reći da je pravedan (usp. Rim 3,10). Ali ima puno onih koji se drže pravednima, koji si to ne žele priznati. Zato, kako bi umirili savjest i uvjerili se u svoju svetost, moraju biti glasni u osudi onih čiji su grijesi vidljivi.

Carinikova molitva

S druge strane, carinik izvana sve radi krivo. Ne poštuje Zakon, u Hramu stoji na krivom mjestu, ima pogrešan položaj ruku i tijela. Čak i ne moli, jer smatra da nema pravo na to: on jednostavno „govori”. Iskren je, svjestan svoje situacije i stanja, a to je ono što kod Boga prolazi, takvima je Isus došao. Onaj tko je zdrav ne treba liječnika (usp. Mk 2,17), tko je svet ne treba spasitelja. Mi smo navikli slušati o farizejima kao licemjerima, no u ono vrijeme oni su bili krema vjerskog i građanskog društva. Zato je ova prispodoba toliko šokantna. Cijelo vjersko društvo bilo je ustrojeno po principu obdržavanja Zakona. Što više pravila poštuješ, to si bolji vjernik. Isus tu sliku ruši: Bogu nije važna izvanjska disciplina, nego stav srca. To ne znači da se treba raspustiti. Svim se silama trebamo kloniti grijeha, jer grijeh ubija. No činjenica je da često u tome ne uspijevamo. Možemo se samo praviti i lagati sebi i drugima da smo pravednici, da vodimo dobar život. Sv. Ivan Bosco, koji je za života promijenio izgled cijele Crkve, pred kraj se života žalio: „Da sam se barem više pouzdavao u Boga, koliko sam toga mogao učiniti!” A mi smo ponosni na sebe i mislimo da smo dobri vjernici jer nikoga nismo ubili.

Ohola savjest uznosi se svojom svetošću, a skrupulozna savjest jadikuje nad svojom grešnošću. Ali onaj tko je upoznao Božje milosrđe, taj se raduje usprkos svojim grijesima. Zna da je jadan i nikakav, rob svoga tijela, no također zna da je Božja ljubav veća od svega toga. Mi ne možemo ništa učiniti da tu ljubav umanjimo ili uvećamo, jer ona je već beskrajno velika. Zato ne očajavajmo, nego stalno dolazimo Bogu. Što smo gori, tim više. Mnogo sam puta čuo da netko nije dugo bio u crkvi jer je sagriješio i bilo ga je sram tako moliti. Kako đavao lako prodaje svoje finte! Današnje evanđelje govori da pred Bogom nitko nije pravedan, ali da nitko nije ni odbačen. To bi možda trebalo napisati na ulaz u svaku crkvu – vjerujem kako bi se mnogi zamislili.

Zaključak

Jedna pjesma kaže: „Kad bi znao koliko te ljubim, ne bi gledao svoje rane i boli, gledao bi samo moju ljubav, koja bi te liječila”. Bog je središte naše vjere i našega života, a ne naši grijesi ili kreposti, usponi i padovi, problemi i uspjesi. Psalmisti veličaju i slave Boga: on je uvijek u središtu i njihova glavna tema. Probajmo tako oblikovati svoju molitvu. Umjesto iznošenja problema i ispričavanja za grijehe, možda bismo češće trebali veličati Boga, razmišljati o njegovoj ljubavi, slavi i veličini. Božja je blizina i njegova ljubav ono što nas ozdravlja i opravdava.