Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: 2Kr 5,14–17; Ps 98,1–4; 2Tim 2,8–13; Lk 17,11–19

Uvod

U današnjem ozdravljenju desetorice gubavaca vidimo sliku Isusova ozdravljenja čovječanstva, ali i koliko je malen broj onih koji mu na svemu tome dolaze zahvaliti.

Odnos prema gubavcima

Guba je jedna posebna tema u Bibliji kojoj je posvećeno dosta teksta. Vjerojatno se nije radilo samo o bolesti koju danas zovemo tim imenom, nego o čitavom nizu kožnih bolesti koje su sve stavljene u isti koš. Vjerovalo se kako je vrlo zarazna, stoga su gubavci bili izolirani od zajednice. Morali su paziti da im se slučajno netko ne bi približio; zato su nosili poderanu odjeću i imali raščupanu kosu, a kada bi nekoga spazili vikali bi: „Nečist!” Svećenici su imali zadatak prosuditi ima li tko gubu ili je od nje ozdravio. Ako se sumnjalo na takvo što, osoba bi došla u Hram pred svećenika, koji bi dao svoj sud (usp. Lev 13-14).

Uzrok gube bio je povezan s grijehom, tj. ljudi su vjerovali da je guba kazna kojom Bog udara grešnike (usp. Pnz 28,27.35; Izl 9,9s; Br 12,10-15; 2 Ljet 26,19–23). Stoga gubavci nisu nosili samo teret svoje bolesti, već su bili uskraćeni i za najobičniju ljudsku sućut. Prezirali su ih zbog odbacivanja Božjih zapovijedi. Sam tijek bolesti bio je zastrašujuć. Osoba bi polako gubila osjete u ekstremitetima, nakon čega bi uslijedilo polagano odumiranje i otpadanje dijelova tijela. Gubavci su bili hodajući mrtvaci.

Zbog svega ovoga guba je u Novom zavjetu postala savršena slika grijeha. Grijeh je progresivna i pogubna bolest koja čini da se čovjek polako izolira od zajednice i počne živjeti među sebi sličnima, da postepeno izgubi dodir sa stvarnošću i da mu se život raspadne dio po dio.

Gubavci kao slika čovječanstva

Kod Židova, deset je bio najmanji broj ljudi koji može predstavljati cijeli narod u pravnom procesu ili službi u sinagogi (usp. Rut 4,2; Zah 8,23). I dan-danas u klasičnom židovstvu mora biti barem deset prisutnih za bogoslužje u sinagogi. Stoga ovih deset gubavaca predstavlja okuženo, odbačeno i umiruće čovječanstvo. Isus je došao na svijet kako bi ga ozdravio. Šalje gubavce u Jeruzalem da se pokažu svećenicima, kako je po Zakonu propisano. Nakon što su vidjeli da su ozdravili, jedan od njih odustaje od puta i vraća se zahvaliti Isusu, a saznajemo i zašto. Bio je tuđinac, tj. „iz drugog naroda”. Zanimljivo je kako je ovo jedino mjesto u Novom zavjetu gdje se ova riječ spominje. Još je zanimljivije to što se ova riječ nalazila na ulazu u unutrašnje dvorište Hrama, na ploči na kojoj je pisalo: „Neka nijedan tuđinac ne kroči dalje”. Kazna za prekršitelje bila je smrt. Možda se baš zato vratio k Isusu jer nije imao kamo drugamo otići: nije smio u Hram kako mu je Isus rekao.

Ozdravljeni gubavac i euharistija

Nekada nas život tako stisne da ne možemo drugo doli obratiti se Bogu. To je odlično! Bolje tako nego nikako. Što radi ozdravljeni gubavac nakon povratka? Slavi Boga i zahvaljuje Isusu. Grčka je riječ za zahvalu “euharistija”. Ovo je slika vjernika koji je shvatio što je Isus učinio za njega pa dolazi na euharistiju kako bi mu zahvalio i podao slavu. No Isus nas pita: „A gdje su ostali? Zar nisam umro za sve ljude? Gdje su, kršćanine, tvoja braća i sestre?” (usp. 2 Kor 5,14). Tko god na ovo pitanje odgovori Kajinovim „Zar sam ja čuvar brata svoga?” (Post 4,9), taj ih je već ubio u sebi. Zato Isus bivšem gubavcu daje poslanje: „Ustani! Idi!” To je Božja zapovijed koju čujemo na kraju svake euharistije: „Idite u miru!” Naglasak nije na riječi „mir”, nego na riječi „idite”. Zato je Benedikt XVI. uveo da se na kraju mise, osim standardnog „Idite u miru!”, može reći: „Idite, navješćujte evanđelje Gospodnje!“ ili „Idite u miru, slaveći Boga svojim životom!“ Nije dovoljno obaviti misu; to je tek početak. Bog nas šalje u svijet da mu dovedemo ostatak čovječanstva, koji mu probada srce jer živi daleko od njega. Poziva ih na euharistiju – gozbu slave i zahvale Bogu.

Zaključak

Kada smo već kod zahvale, vjerujem da, kao dobri vjernici, često zahvaljujemo Bogu na obitelji, zdravlju, hrani, prijateljima… Ipak, ako mogu suditi i po sebi, koliko se često sjetimo zahvaliti za najveći dar koji smo primili – oproštenje grijeha? Previše toga uzimamo zdravo za gotovo. Milost krštenja i mogućnost odlaska na ispovijed veći je blagoslov nego svaki dan imati pun stol. U prvom čitanju imamo sliku krštenja, po kojem smo ozdravljeni od svojih duhovnih bolesti. Sirijac – opet jedan tuđinac – dolazi k Božjem čovjeku koji ga oslobađa od njegove bolesti i staroga načina života. Da bi to postigao, morao se sedam puta okupati u Jordanu. U Bibliji je broj sedam znak sklapanja saveza, zato što na hebrejskom „sklopiti savez” doslovno znači „sedmati se”. Stoga je Naaman, okupavši se sedam puta, sklopio savez s Izraelovim Bogom, baš kao i mi u svojem krštenju. Ta se milost ničim ne može platiti. Jedino možemo cijeli život zahvaljivati Spasitelju, tj. slaviti euharistiju i boraviti u Božjoj blizini, kako nas bolest ne bi ponovno snašla. Iako danas znamo da je 95 posto ljudi prirodno imuno na gubu, još nije otkriven niti jedan koji bi bio imun na grijeh.