Prva nedjelja došašća – A
Čitanja: Iz 2,1–5; Ps 122,1–2.4–9; Rim 13,11–14a; Mt 24,37–44

Uvod

Došašće nije samo priprema za proslavu Božića, već i za drugi Kristov dolazak. Zato na prvu nedjelju došašća ne slušamo peripetije oko Isusova rođenja, nego najavu sudnjega dana.

Lađa spasenja

Evanđelje nas poziva na bdjenje. Nasuprot bdjenju stoji lažna bezbrižnost i računanje kako će sutra uvijek doći. No sutra nije došlo brojnim ljudima u Noino doba: potop ih je sve uništio, osim one malobrojne koji su bili spremni slušati Božji glas, koji su se odvojili od grešnoga svijeta i ušli u korablju spasenja. Bog isto tako danas zove ljude da se odvoje od grešnoga svijeta, koji propada i ide svome kraju, te uđu u Crkvu – lađu spasenja u kojoj mogu naći utočište od sila uništenja. Ipak, mnogi ne ulaze u tu lađu jer ne vjeruju Božjoj poruci, misleći da je život kojim žive dobar i da im ništa ne prijeti.

Potkopavanje zidina

U psihologiji postoji jedan obrambeni mehanizam i način bijega od stvarnosti koji se zove laganje samom sebi. Čovjek koji se ne želi suočiti s istinom, jer bi to imalo ozbiljne posljedice, radije odlučuje živjeti u lažnome miru nadajući se kako će ipak sve biti u redu, tj. po njegovoj volji. To savršeno funkcionira dok ne dođemo do trenutka kada se sve počne raspadati i dalje jednostavno ne ide. Ovaj je mehanizam jedan od načina na koje se Sotona poput lopova prikrada ljudima, polako potkopavajući zidove njihovih kuća kako bi na kraju mogao ući i ukrasti im dušu. U Isusovo vrijeme ljudi su živjeli iza velikih ograđenih zidova koje je bilo vrlo teško preskočiti. Zato su lopovi morali kopati tunele ispod zemlje kako bi ušli u kuće, a onda bi zaskočili domaćina, ubili ga i opljačkali. Zato je bilo važno imati stražu, obilaziti zidine, provjeravati rovari li netko ispod njih i slično. Onaj koji se zavaravao misleći da je sve uredu i da nema potrebe paziti, lako se mogao probuditi s nožem ispod grla.

Ova slika govori o onima koji misle da je njihov način života u redu – život bez Boga, molitve, odlaska na misu, odricanja od svojih poroka, opraštanja, djela milosrđa ili žrtvovanja. Sotoni je potreban samo jedan grijeh kojeg se ne želimo odreći da bi putem njega prokopao tunel do našega srca, gdje će onda čekati priliku da zada smrtonosan udarac. Zato kršćanin nikada ne miruje: on bdije, moli, ispituje savjest, stalno traži ima li još nečega u njegovoj nutrini što nije predao Bogu, neki dio života koji nije u skladu s Radosnom vijesti.

Nespojivo s kršćanskim životom

Sveti Pavao u poslanici poručuje isto. Mlada je Crkva imala problem s mnogima koji su se obratili i uistinu povjerovali u Krista, ali im je bilo teško odreći se nekih vrlo loših navika. Lagali su sami sebi: pa mogu vjerovati u Krista, u njegovu ljubav, a vikendom se ubijati u alkoholu, viđati se s nekoliko žena, ne razgovarati s ljudima koje mrzim itd. Antičko je doba u tim stvarima možda bilo i puno gore od našeg današnjeg. Pavao govori: razumijem da ste tako živjeli prije obraćenja, ali sada znate bolje, upoznali ste Krista, njegova vas je ljubav dotaknula, promijenila, pokazala da postoji jedna druga, bolja stvarnost. Trgni se čovječe! Ili si cijeli Kristov ili nisi njegov.

Ali mi često duhovno zaspimo: idemo kroz život svezani grijehom, odgađajući molitvu, misu, ispovijed, toliko uvjereni da će sutrašnji dan doći i da će biti vremena za bavljenje vjerom. Što to na ovom svijetu može biti važnije od Boga i susreta s njime? Ako je zaista istina da je on sišao s neba, utjelovio se i ostavio nam Crkvu u kojoj ga možemo susresti, onda je to najvažnija stvar u povijesti! Ništa drugo ne smije biti naš prioritet! No ako to nije istina, onda je riječ o najvećoj laži u povijesti. Ono što Isus nikako ne može biti jest nešto čime ćemo se baviti kad budemo imali više vremena ili samo nekakav lijep običaj koji smo naslijedili. Ili smo cijeli Kristovi ili nismo.

Zaključak

U prvom čitanju prorok Izaija govori o budućem vremenu kada će Bog uspostaviti svoj vječni mir. To je proroštvo o novom stvaranju i novom svijetu koji sigurno dolazi, a u koji će ući oni koji će se držati Božjih zakona. Isus nam je omogućio da taj svijet već sada možemo živjeti. U taj Jeruzalem već sada možemo ući svaki dan – putem svete mise. Žalimo se na toliko nevolja u životu, a tolikih se grijeha još uvijek nismo odrekli. Došašće je vrijeme u kojem nas Crkva poziva da se probudimo, uozbiljimo i trgnemo, posložimo svoje prioritete u životu te „kao po danu pristojno hodimo”.