Trideset i četvrta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: 2Sam 5,1–3; Ps 122,1–5; Kol 1,12–20; Lk 23,35–43

Uvod

Isusovo javno djelovanje počinje s tri kušnje u pustinji, a završava na križu s istom trostrukom kušnjom. Gleda kako njegovo vjersko, političko i ljudsko poslanje doživljava potpuni neuspjeh i potop.

Isusove tri kušnje

„Spasi sebe”, ponavlja se kao refren u ovom prizoru. Ova posljednja Isusova kušnja da izbjegne smrt možda je najteža do sada, jer je strah od smrti vjerojatno najjači instinkt koji imamo. A zapravo se radi o laži kojom đavao želi postići da zaboravimo da je Bog ljubav – zato nas tjera da toliko odgađamo i izbjegavamo susret s njime.

Poruge i kušnje upućene raspetom Isusu da se spasi idu obrnutim redoslijedom u odnosu na one u pustinji. Kada đavao želi uništiti čovjeka, kreće od malih kušnji prema većima: od osnovnih ljudskih potreba prema odbacivanju ljudskih zakona, a konačno i samoga Boga. Kada đavao ne uspije pokoriti čovjeka, onda ga počne ponižavati. Tada kreće od velikih i važnih životnih područja: prvo ponizuje naše poslanje, naše životne uspjehe, a na kraju i samu našu ljudskost.

Posljednja je kušnja u pustinji bila da Isus skoči s Hrama i pokaže da u njemu djeluju božanske moći, da je došao s neba (usp. Lk 4,9). Sada se vjerski vođe izruguju njegovu vjerskom poslanju: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Tvrdio je ne samo da ima božanske moći, nego da je sâm Bog. Tolike je ozdravio i nahranio, promijenio tisuće života, a sada su se svi razbježali. Ostaje slomljen, ostavljen i gol.

Druga kušnja u pustinji ticala se zemaljske moći (usp. Lk 4,6). Na križu mu se rugaju vojnici, ali i Pilat, putem podrugljivog natpisa koji je dao postaviti. Svi su oni predstavnici najveće svjetske sile i vlasti toga doba. Da se Isus samo jednom poklonio đavlu, sve svjetske moći drhtale bi pod njegovim nogama, a ovako je drhtalo njegovo tijelo od njihovih udaraca i bičevanja.

Prvom kušnjm đavao je želio nagnati Isusa da iskoristi svoje božanske moći da utaži glad, da udovolji svojim osnovnim ljudskim potrebama i spasi se (usp. Lk 4,3). Razbojnik na križu, ogorčen zbog vlastite sudbine, pridružuje se poruzi kako bi Isusa do kraja ponizio. Gazi zadnji trag ljudskog dostojanstva koji je u njemu ostao. I najveći siromah barem ima svoj život, a Isusu ni to ne ostaje – umire kao najgori zločinac.

Strah Božji

Ipak, jedna osoba u cijelom tom prizoru vidi nešto drukčije, a saznajemo i zašto – jer se više boji Boga nego smrti (usp. Lk 23,40). Svi drugi prisutni bojali su se prvenstveno vlastite smrti i vodili su svoj život tako da tu smrt pošto-poto izbjegnu. Ovaj je razbojnik pak, koliko god njegov život išao u krivom smjeru, u sebi zadržao vjeru da je Bog iznad svega. „Strah Gospodnji početak je mudrosti” (Sir 1,14) i ta mu je mudrost omogućila da vidi nešto što drugi nisu vidjeli, da usprkos varavosti vanjskog izgleda prepozna kako Isus uistinu jest kralj, ali ne kralj koji spašava samoga sebe, nego druge. I u trenutku svoje smrti Isus spašava, razbojniku oprašta grijehe i obećava Nebo. To je razlika između svih svjetovnih vladara i Krista. Dok svjetovni vladari prvo spašavaju sebe, Isus spašava sve osim sebe i time doslovno utjelovljuje ono što je naučavao: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga” (Lk 9,14). Dok ostali kraljevi svoje neprijatelje i zlikovce osuđuju na smrt, Isus sa svoga prijestolja na križu donosi drukčiju presudu – opraštanje. Dok svjetovni kraljevi ne prezaju ni pred čime kako bi ugrabili što veću moć, Isus se dragovoljno odriče svih kraljevskih časti i moći osim jedne – da ljubi do smrti.

Krist Kralj svega

Danas slavimo Svetkovinu Krista Kralja, koju je ustanovio papa Pio XI. 1925. godine, u vrijeme dok su se posljedice strašnog Velikog rata još uvijek osjećale, a uzdizanje totalitarnih režima najavljivalo novi. Kao uzrok svih tih zala on vidi izbacivanje Krista iz privatnog i političkog života ljudi. Glavni zadatak koji si je uzeo kao papa bilo je ponovno dovođenje Krista u središte tada sve više sekulariziranog društva. Isti poziv uputio je i sv. Ivan Pavao II. – neki se možda toga poziva još uvijek sjećate – kada je u svojoj prvoj papinskoj propovijedi 1978. godine rekao: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Neka se njegovoj spasonosnoj snazi otvore državne granice, ekonomski i politički sustavi, široka polja kulture, uljudbe i razvoja. Ne bojte se!” Sveti papa i nas poziva da pustimo Krista u sve pore našega društva. Izbacivanje Boga iz škola, politike, zakonodavstva, sudstva, ekonomije, sporta, glazbe i kulture dovelo je do strašne sebičnosti u kojoj čovjek, vođen strahom od gubitka vlastitog života, misli najprije na sebe. Papa kaže: „Ne bojte se!” Krist je pobijedio smrt i uči nas drukčijem putu – zato je on jedini mogući put oporavka i napretka ovoga društva. Nikakav zakon ili školski program neće riješiti probleme korupcije, sebičnosti, egoizma, lijenosti, bježanja od odgovornosti ni sve drugo što razara naše društvo. To može jedino Krist ako dopustimo da njegov križ i njegovo kraljevstvo budu javno prisutni i očitovani na svakom milimetru ove zemlje i, što je još važnije, na svakom milimetru naše duše. Tada ćemo moći, poput njega, ljubiti do kraja i, spašavajući druge, doći do vlastitog spasenja i nebeskog kraljevstva.