Trideset i treća nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mal 3,19–20a; Ps 98,5–9; 2Sol 3,7–12; Lk 21,5–19

Uvod

Svojevremeno sam naišao na popis preko stotinu osoba ili pokreta koji su najavili datum kraja svijeta, a da je taj datum prošao i da se ništa nije dogodilo. Očito su se preračunali. Sada ću otkriti pravi datum kada će svijet nestati. To će biti sutra!

Predivni jeruzalemski Hram

Isus se s učenicima nalazi u Hramu, koji je u to doba bio nov novcat i vrlo impresivan. Gradnja je započela prije nekih 50 godina, a na njemu je navodno bilo zaposleno preko 100.000 ljudi. Čak je preko 1000 svećenika bilo izučeno za zidare kako bi mogli graditi najsvetiji dio Hrama, kojem običan čovjek nije smio prići. Hram je u Isusovo doba većinom bio gotov, no valjalo je još raditi na detaljima i ukrasima. Konačno je završen tek 64. godine, šest godina prije uništenja. Bilo je to vrlo impresivno zdanje koje je oduzimalo dah svakome tko bi ušao, ponos Izraelaca i znak nade da će, poput Hrama, i njihovo kraljevstvo uskoro biti obnovljeno. Od početka svoga djelovanja Isus sebe poistovjećuje s Hramom. Nagoviještajući kako će ovo „divno kamenje i zavjetni darovi” biti uništeni, govori ponajprije o uništenju svoga tijela, na kojem uskoro neće biti ni „ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio” (Iz 53,2). Od tih ruševina Bog će napraviti zaglavni kamen i na apostolima nazidati novi hram – Crkvu. Njezina ljepota neće potjecati od zavjetnih darova bogataša, već udovičkog novčića (usp. Lk 21,1–4), tj. od onih koji neće davati od svoga suviška, nego će sve što imaju i jesu predati Kristu u svetosti života i mučeničkoj smrti.

A kada će to biti?

Jeruzalemski Hram je, osim što je bio vjersko središte cijeloga naroda, predstavljao i cijeli svemir. On je bio svijet u malom. Tako je bio i uređen. Imao je veliku brončanu posudu koja je simbolizirala ocean, svijećnjak je predstavljao nebesku svjetlost, a na zastoru koji je dijelio Svetinju nad svetinjama od ostatka Hrama bilo je iscrtano zvjezdano nebo, što je predstavljalo nebeski svod koji odvaja zemlju od Božjeg prebivališta. Uništenje Hrama značilo bi uništenje svemira i kraj svijeta. Zato se ovi znakovi koje Isus spominje ne odnose samo na rušenje Hrama, već i na kraj svijeta. Njegovi mu slušatelji ne postavljaju pitanja iz puke znatiželje, nego i iz straha za vlastiti život. Čovjek je jedino stvorenje koje je svjesno svoga kraja. Otkad je pustio grijeh u svoj život, čovjeku životna vodilja postaje strah od smrti. Ova želja da se sačuva vlastiti život pod svaku cijenu postaje izvor egoizma i zla. Ako nekoga uvjerimo da mu je život ugrožen, onda njime možemo manipulirati kako god želimo. Pogledajmo samo reklame i vijesti – koliko se tu širi strah i pokušava prodati siguran život! Sva ratna propaganda svodi se na ovo: oni nas žele ubiti, pa mi njih moramo prvi. Isus nas oslobađa toga straha kako bismo mogli živjeti slobodno, bez da itko nama manipulira. Nudi jedan drukčiji životni stav, gdje se prepuštamo i dopuštamo da nas Otac vodi kroz život; nudi nam ljubav koja je već pobijedila smrt. Upozorava nas na one koji će htjeti manipulirati nama. To nisu samo religijske figure koje najavljuju kraj svijeta nego i sve totalitarne ideologije koje sebe predstavljaju kao spasitelje svijeta.

Ratovi, pobune i progoni

Isus govori o znakovima, nevoljama koje će prethoditi konačnom kraju svijeta. Ratovi, pobune, gladi, strahote, progoni vjernika… No, to su sve stvarnosti koje već jesu dio našega svijeta i koje smo u nekom obliku već doživjeli. Kraj svijeta, odnosno posljednja vremena već su započela s Isusovom smrću i uskrsnućem. Posljednja su vremena vrijeme Crkve. Grčku riječ apokalipsa, kojom označavamo kraj svijeta, prevodimo kao ‘otkrivenje’. U posljednjim vremenima Bog po Crkvi ljudima otkriva smisao ljudskoga života i sadašnje stvarnosti. Skida pokrov koji su nam na oči stavili naši strahovi i pogreške te nam pomaže vidjeti istinu. Apokalipsa nije kraj svijeta, nego njegov cilj – vrijeme kada će nam sve konačno biti jasno. To je radostan trenutak u kojem će nam biti kao sportašu kada završi utrku: on tada nije tužan zato što je utrka gotova, nego sretan jer je došao na cilj. Prije ulaska u cilj bit će nam teško, doživljavat ćemo progone, no Isus nas uvjerava da nam „ni vlas s glave neće propasti” za vječnost. Krist je pobijedio smrt i zato se ne bojmo onih koji ubijaju tijelo – dapače, mnogi su upravo priželjkivali takav trenutak kako bi se što prije dokopali svoga cilja.

Kraj svijeta je u tijeku. Zato sam rekao da će biti sutra, jer svaki dan trebamo živjeti kao da je posljednji. Ne tako da svoje dane koristimo za uživanje, nego tako da ustrajemo u nasljedovanju Krista. Postojanost je Isusova odlika: on je pobijedio smrt jer je bio postojan u vršenju Očeve volje. Ako i odemo u smrt zbog Krista, s njime ćemo i uskrsnuti; stoga se nemojmo bojati.

Zaključak

Najveći je znak posljednjih vremena svjedočanstvo učenika. Nevolje su prilika za navještaj evanđelja. I po sebi znamo: kada zagusti, odjednom zaboravimo na svakodnevne tričarije i molimo kao da ništa drugo ne postoji. Kada smrt djeluje blizu, ljudi odmah prozru manipulacije i spremni su otvoriti se za Boga. U ratu ljudi najviše mole. Zato se, kao Isusovi učenici, trebamo radovati nevoljama i progonima. S jedne strane, oni su prilika za jeftinu kartu za nebo, a s druge strane prilika za navještaj evanđelja. „Nemojte unaprijed smišljati obranu”, taktizirati kako biste osigurali pobjedu, jer ona je Kristova i već je dobivena. Kršćanin se ne boji progona i smrti, nego toga da će se udaljiti od Boga. Kada bismo se brinuli za svoj molitveni život barem trećinu koliko se brinemo za tjelesni život, naš bi život izgledao potpuno drukčije.