Trideset i druga nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mudr 11,22–12,2; Ps 145,1–2.8–11.13cd–14; 2 Sol 1,11–2,2; Lk 19,1–10

Uvod

Isus otkriva kako u nebu bračni parovi više neće biti muž i žena, već poput anđela. Brak je nešto predivno, najljepše što imamo ovdje na zemlji, no njegova su svrha i rok trajanja ograničeni.

Saducejska sljedba

Židovi su unutar sebe bili podijeljeni na mnogo struja i skupina. Voljeli su često raspravljati o svakakvim temama i razvili su mnoga trik-pitanja kojima su svoje neistomišljenike htjeli stjerati u kut. Jedna od tih skupina bili su saduceji, s kojima Isus danas raspravlja. Njih možemo opisati kao aristokratsku skupinu svećenika koji su živjeli u Jeruzalemu te bili vrlo bogati i utjecajni. Imali su i neka svoja specifična vjerovanja: primjerice, za razliku od većine Židova, nisu vjerovali u zagrobni život. Farizeji su pak vjerovali u zagrobni život i odobravali Isusovo učenje o uskrsnuću jer se ono protivilo mišljenju saduceja (usp. Lk 20,39). Pitanje koje su postavili Isusu vjerojatno je jedan od klasičnih trikova koje su koristili kako bi dokazali da je vjerovanje u zagrobni život nešto apsurdno.

Podizanje potomstva bratu

Prije negoli krenemo dalje, bilo bi dobro razjasniti ovaj bizaran zakon koji nalazimo u Svetom pismu i kojega su se Židovi strogo držali. Ako ženi umre muž, a iza sebe nije ostavio muškog nasljednika, tada njegov brat mora tu ženu uzeti k sebi i napraviti joj dijete koje će se smatrati sinom njegova pokojnog brata. Ako to ne bi htio, tada bi to bila ogromna sramota i prokletstvo za tog čovjeka (usp. Post 38,8; Pnz 25,5). Riječ „bizarno” možda je preslaba da opiše unutarnje zgražanje koje osjećamo nad ovom zapovijedi, no to je zato što ne razumijemo logiku koja se nalazi u pozadini. Ovaj je zakon jedan od načina na koje su Židovi pokušavali riješiti problem smrti. Vjerovanje u zagrobni život predstavlja nešto što susrećemo tek u mlađim dijelovima Staroga zavjeta. Prije toga Izraelci su svu svoju snagu ulagali u postizanje pravednosti isključivo ovdje, na zemlji, a smrt je značila kraj. Sve su duše odlazile u tzv. Šeol, mjesto tišine i tuge odakle više nema povratka: odande se Boga nije moglo slaviti niti se Bog spominjao mrtvih. Jedan od načina rješavanja problema smrti bilo je muško potomstvo koje će pamtiti svoje rodoslovlje i ime svoga oca prosljeđivati dalje. Tako bi pokojnici na neki način nastavili živjeti. Zato u Petoknjižju na nekoliko mjesta imamo dugačke popise rodoslovlja, kako bi ti ljudi i dalje živjeli. Zbog toga je uzimanje šogorice pokojnog brata k sebi bilo veliko djelo milosrđa, prvenstveno prema toj ženi koja je ostala sama bez muške ruke u kući, što je u ono doba značilo puno više nego danas. Također, čovjek bi se obvezao hraniti i odgojiti dijete koje neće biti njegovo, stoga je to bila i velika žrtva s njegove strane. No, ono najvažnije, pokojnom bi bratu na taj način omogućio da ugleda Mesiju, barem kroz oči njegove djece.

Svrha ženidbe

U evanđelju se navodi teoretski slučaj žene koja je imala sedam muževa. Ako nakon smrti svi prelaze u zagrobni život, čija će ta žena tada biti? Isus odgovara kako u nebu neće biti brakova jer je svrha ženidbe isključivo zemaljska. Prva je i glavna svrha kršćanskog braka kroz život međusobnog darivanja svjedočiti o Božjoj ljubavi, milosrđu i darivanju ljudima. O tome sveti Pavao govori kada uspoređuje odnos između muža i žene s odnosom Isusa i Crkve (usp. Ef 5,21–33). U nebu više neće biti potrebe za svjedočenjem Božje ljubavi jer ćemo Boga izravno gledati, imat ćemo izravan pristup k njemu. U obitelji se djeca, gledajući ljubav svojih roditelja, otvaraju za ljubav koju Bog ima za njih. U nebu će sve to biti kristalno jasno i neće biti potrebe za svjedocima i evangelizatorima, stoga brak gubi svoju svrhu i prestaje. Obično se zaručnici iznenade kada im kažem kako u nebu neće biti muž i žena. Brak nije svrha života niti to smije biti. Bog je svrha i razlog našega postojanja, a brak je samo svjedočanstvo ljubavi na putu prema Bogu. Brak je sredstvo, a ne cilj.

Svjedočenje neba

Zbog toga u Crkvi svećenici i redovnici žive celibat. Postoji puno praktičnih razloga za to, ali glavni je teološki razlog da budu znak onog budućeg života u kojem brak ne postoji, već samo potpuno predanje Bogu i njegovoj ljubavi. Zato je sveti Pavao toliko zagovarao i preporučivao život u celibatu (usp. 1 Kor 7); taj je znak potreban ovom svijetu, uronjenom u materijalno. Današnja je logika razmišljanja ugoditi sebi i pobrinuti se da ti u životu bude lijepo i ugodno. Iz te perspektive slušamo i zahtjeve za ukidanje celibata: ljudi se sažalijevaju nad svećenicima što se „muče”, pa da im bude lagodnije, neka se onda žene. Baš su zbog takvih potrebni ovi nebeski znakovi – znakovi koji provociraju i svjedoče da postoji nešto više i važnije. Ti su znakovi poslušnost, celibat, siromaštvo i mučeništvo. Najviše mučeništvo, o kojem smo slušali u prvom čitanju, a koje poručuje da su izgled i duljina sadašnjega života nebitni: važno je jedino zadobiti onaj drugi, vječni život.

Zaključak

„Mrtvi ustaju”, kaže Isus, kaže Mojsije, kaže svaka zdrava duša koja nije zarobljena logikom propadljivog svijeta. Trebamo stalno čistiti svoje misli od želja da nam bude ugodno i lijepo te težiti za time da budemo svjedoci Božje ljubavi. Koliko god nas to izvanjski koštalo, uvijek se isplati, jer se nijedno blago ovoga svijeta s tom ljubavi ne može mjeriti.