Druga nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 49, 3.5–6; Ps 40, 2.4ab.7–10; 1Kor 1, 1–3; Iv 1, 29–34

Uvod

Ugledavši Isusa, Ivan Krstitelj nazvao ga je „Jaganjcem Božjim”. Kada bismo znali što taj naziv znači, ne bismo ga mogli izgovoriti a da nam se cijelo tijelo i duša ne potresu od snage koju on nosi u sebi.

Pashalno janje

Ako želimo shvati evanđelje, moramo zaroniti u Stari zavjet: za današnju priliku, ponajviše u židovske blagdane i njihov sustav žrtvovanja. Prvo što nam pada na pamet kada spomenemo janje i židovske blagdane jest blagdan Pashe, koji povezujemo s izlaskom izraelskog naroda iz Egipta (usp. Izl 12). U spomen na taj događaj Izraelci su svake godine hodočastili u Jeruzalem, gdje bi žrtvovali, a potom i blagovali mlado janje. No često zaboravljamo kako je neposredna svrha prvog objeda pashalnog janjeta bila zaštititi Izraelce od smrti (usp. Izl 12,27). Kako smrt ne bi ušla u njihov dom, Izraelci su krvlju zaklanog janjeta, po Božjem nalogu, poškropili dovratnike i nadvratnike ulaznih vrata.

Svakodnevna žrtva paljenica

Pozabavimo se sada ukratko i izraelskim sustavom žrtvovanja, koji je bio poprilično složen. Bilo je tu nekoliko vrsta žrtvovanja, no u korijenu svega leži problem ljudske grešnosti. Čovjek je sagriješio, a kazna za grijeh jest smrt (usp. Rim 6,23). Zato Bog uspostavlja sustav u kojem čovjek svoje grijehe može prenijeti na životinju koja će potom biti ubijena zbog njegovih grijeha. Tako se čovjek, oslobođen od grijeha, mogao vratiti u svijet i truditi se hoditi ispravnim putem te činiti dobra djela. Budući da su ljudi stalno griješili, bilo je potrebno svaki dan prinositi ove žrtve pomirnice kako bi se narod stalno čistio od grijeha. Tako su se u jeruzalemskom Hramu svaki dan, ujutro i navečer, iznova prinosile žrtve paljenice: po jedno janje za očišćenje naroda od grijeha (usp. Br 28,1–8). Tako je djelovala logika zamjene žrtvene životinje za naš grijeh. Ali osim što je čovjek grijehom narušio svoj odnos s Bogom, on je uništio i stvoreni svijet. Zato su se, kako bi se svijet očistio, janjetovom krvlju škropile sve strane žrtvenika, što je simboliziralo sve strane svijeta (usp. Lev 1,11).

Izaijino proroštvo

No prorok Izaija na početku svoje knjige govori strašne, zaista strašne riječi protiv naroda i njihova oslanjanja na sustav žrtvovanja (usp. Iz 1,10–17). Umjesto da žrtve postanu sredstvo koje će im pomoći da zlo ostave iza sebe i postanu bolji ljudi, one su postale izgovor za nesmetano činjenje zla. Nema veze ako nekog ubijem – vol će snositi kaznu umjesto mene. Zato se Gospodin preko Izaije tako silovito obrušio na narod, jer su potpuno izokrenuli ono što je trebalo biti Božji dar. Što Bog radi kada ga čovjek odbije? Ne uništava, nego pronalazi drugi način kako da paloga čovjeka podigne k sebi. Izaija poslije, kroz svoje četiri pjesme, najavljuje jednu tajanstvenu osobu – Slugu Gospodnjega – koji će biti potpuno drukčiji. On će poput janjeta biti ubijen za grijehe ljudi: „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. (…) K’o jagnje na klanje odvedoše ga; (…) sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince” (Iz 53,5.7.12). Jednu od ovih pjesama slušali smo u prvom čitanju. One najavljuju tko će biti Mesija i što će učiniti, a Crkva je od samih početaka uviđala da se sva ta proroštvu ispunjaju u Isusu (usp. Dj 8,26–35), kako sv. Petar kaže: „Ta znate da od svog ispraznog načina života… niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane” (1 Pt 1,18s) – upravo onako kako je svaki dan trebalo prinositi za oproštenje grijeha (usp. Br 28,3).

Snaga Kristove žrtve

Isus je Sluga Gospodnji koji, kao žrtva pomirnica, daje svoj život kao otkupninu za naše grijehe (usp. Mk 10,45). No Isusova se žrtva razlikovala od svih drugih žrtava janjaca: ona je toliko snažna da je slomila snagu smrti i otkupila grijehe svih ljudi. Stare su žrtve bile samo slike koje ukazuju na spasenje koje je došlo u Isusu Kristu. Stoga nakon Isusa više nema smisla prinositi žrtve, jer Isus je jednom zauvijek žrtvovan za sve grijehe svijeta (usp Heb 9,1–10,18). No Isus je svojim učenicima dao jedan novi obred koji trebaju vršiti, u kojem se aktualizira njegova jedinstvena žrtva po kojoj mi imamo pristup oproštenju grijeha. Nije dovoljno što je Isus umro da mi budemo očišćeni, nego moramo doći k Isusu i od njega primiti to čišćenje, a to se događa u euharistiji. Zato na svakoj svetoj misi ponavljamo Ivanove riječi iz današnjeg evanđelja: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” Na taj si način posvješćujemo što se tu događa: Isus je žrtvovan za moje grijehe, pobijedio je smrt i omogućio mi vječni život.

Zaključak

Kao što su u noći uoči Izlaska oni koji su jeli pashalno janje izbjegli smrt, tako i oni koji žele živjeti moraju jesti tijelo i piti krv Sina Čovječjega, inače neće imati života u sebi (usp. Iv 6,53). Njegovom krvlju moramo poškropiti dovratnike i nadvratnike svojih misli, usta, srdaca, duše, svega što imamo i što jesmo, da smrt ne uđe u naš dom, odnosno u našu nutrinu, nego da nas Krist povede u Izlazak iz ovog zemaljskog progonstva u nebesku domovinu.