Prva korizmena nedjelja – A
Čitanja: Post 2, 7–9; 3, 1–7; Ps 51, 3–4.5–6a.12–14.17; Rim 5, 12–19; Mt 4, 1–11

Uvod

Prva nedjelja korizme uvijek je rezervirana za Isusov odlazak u pustinju, jer njegove tri kušnje predstavljaju tri temeljne kušnje duhovnog života, koje u sebi skrivaju onu istu požudu koja je prve ljude otjerala iz Edena.

Isus je novi Adam

Isus odlazi u pustinju gdje četrdeset dana posti i moli te mu na kraju pristupa đavao, koji ga kuša. Očita je poveznica s korizmom. Katekizam kaže kako se „Crkva svake godine četrdesetodnevnom korizmom sjedinjuje s Isusovim otajstvom u pustinji” (KKC 540). Vrijeme od četrdeset dana ili godina u Svetom pismu označava vrijeme čišćenja i kušnje (usp. Post 8,6; Izl 24,18; Pnz 29,4; 1 Kr 19,8). Ali zašto Isus odlazi „u pustinju da ga đavao iskuša”? Da bi netko bio pravi čovjek, nije dovoljno roditi se kao čovjek, nego valja kao čovjek živjeti. Dio našega života jest i napastovanje od Zloga. No Isus ne želi biti samo još jedan čovjek, nego želi postati novi čovjek, novi Adam, koji će uspostaviti novo čovječanstvo tako što će ispraviti događaj s početka povijesti kada je grijeh ušao u svijet.

Tri kušnje

Trostruka đavlova kušnja o kojoj govori evanđelje jest ista trostruka kušnja kojom su prvi ljudi kušani, kako smo slušali u prvom čitanju: „Vidje žena da je stablo [1] dobro za jelo, [2] za oči zamamljivo, [3] a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” (Post 3,6). Krenimo redom u analizu i usporedbu ovih triju kušnji. Prva je kušnja tjelesne požude: stablo je dobro za jelo, tj. đavao od izgladnjelog Isusa traži da upotrijebi svoje božanske moći kako bi prekinuo post i namirio potrebe tijela. Nije hrana loša po sebi, dapače, vrlo je dobra. Nakon što je đavao otišao, anđeli su Isusu donijeli hranu i on je jeo (usp. Mt 4,11). Problem nastaje kada nas tjelesna požuda – hrana, piće, seksualnost, želja za udobnošću, lijenost i slično – udaljuje od našeg poslanja i naših odluka. Isus je naumio četrdeset dana postiti, a đavao to želi prekinuti i natjerati ga da prekrši svoju odluku, odnosno želi mu oduzeti slobodu u onome što je naumio. Iz tjelesnih požuda mogu nastati strašne ovisnosti koje potpuno paraliziraju naš duhovni život i oduzimaju nam slobodu, tako da postajemo nesposobni ustrajati i u najsitnijim odlukama.

Druga je kušnja požuda očiju: stablo je „za oči zamamljivo”, tj. đavao kuša Isusa da mu se pokloni kako bi mu dao sva blaga ovoga svijeta (redoslijed kušnji malo je izmijenjen). Bogatstvo je privlačno našim očima: kada vidimo skupocjen auto ili nakit, okrećemo se za njim, gledamo u njega, želimo ga imati. Đavao želi zarobiti Isusa u pokvarenu čežnju za materijalnim kraljevstvom, no on je došao navijestiti jedno drugo kraljevstvo, koje nije vidljivo sebičnim okom, nego čistim srcem. Teško će bogataš u kraljevstvo nebesko jer bogatstvo zasljepljuje za prave vrijednosti.

Posljednja je kušnja oholost, ono „za mudrost poželjno”. Prvi ljudi htjeli su biti poput Boga i zato su odbacili njegove zapovijedi. Sotona pokušava Isusa nagovoriti na isto – da odbaci Očev plan spasenja, da smisli neki bolji i pametniji, neki u kojem neće morati trpjeti i biti osramoćen, neki u kojem će svojom silom i moći pokoriti neprijatelje. Kuša ga da usred glavnoga grada napravi spektakl, da doslovce siđe s neba i pokaže se ljudima kao božanski i moćan vladar koji će ih osloboditi ako mu se pokore, a ne kao trpeća ljubav koja je došla dati svoj život u služenju ljudima.

Korijen grijeha

„Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega.” Židovi su ove tri kušnje – požudu tijela, požudu očiju i oholost – smatrali korijenom svakoga grijeha. Razne su kušnje u našim životima, ali sve se mogu svesti na jednu od ove tri. Stoga je Isus kroz te tri kušnje simbolički svladao svaku kušnju i odupro se svakome grijehu. Istu logiku slijedi i Ivan evanđelist kada kaže: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.” (1 Iv 2,16).

Rekli smo da se u korizmenom hodu pokušavamo sjediniti s Isusovim otajstvom u pustinji, gdje se obračunavamo s đavlovim kušnjama. U tom hodu Crkva nam na srce stavlja tri duhovna oružja kako bismo mogli pobijediti ove kušnje: post i odricanje od udobnosti kao lijek svakoj požudi tijela, djela milosrđa kao protuotrov našoj gramzljivosti i čežnji za materijalnim bogatstvom, te molitvu kao čin potpunog predanja Božjoj volji koji zadaje smrtonosni udarac našoj oholosti.

Zaključak

Isus nije pobijedio đavla samo u pustinji – to je bio tek početak. Konačna pobjeda izvojevana je na križu, gdje je Isus na radikalan način još jednom pobijedio ove tri kušnje. Razapet svakoj požudi tijela, ogoljen i lišen svakog materijalnog posjeda te prezren od sviju, mogao se potpuno predati u Očeve ruke. Korizma nije neko ograničeno vrijeme kada trebamo živjeti pobožnije, nego poticaj na novo obraćenje, na novi iskorak u vjeri koji ćemo živjeti i nakon korizme; korak koji će nas trajno, još više približiti radikalnom nasljedovanju Krista u njegovoj čistoći, siromaštvu i poslušnosti.