Druga korizmena nedjelja – A
Čitanja: Post 12, 1–4a; Ps 33, 4–5.18–20.22; 2Tim 1, 8b–10; Mt 17, 1–9

Uvod

Kao što prve korizmene nedjelje uvijek slušamo o Isusovoj kušnji u pustinji, tako u drugoj uvijek slušamo o njegovu preobražaju na gori, jer je to iskustvo nužno kako bi nas pripremilo za njegovo uskrsnuće.

Isus ostvaruje obećanja

Tijekom korizme, osim što proživljavamo otajstvo Isusove kušnje u pustinji, Crkva nam kroz misna čitanja doziva u sjećanje ključne trenutke iz biblijske povijesti. Prošle smo nedjelje slušali o stvaranju i padu prvih ljudi, danas o Abrahamu, a idućih ćemo nedjelja slušati o Mojsiju, Davidu itd. Evanđelja su pak bogata brojnim aluzijama na starozavjetne događaje, aluzijama koje često ne primjećujemo zato što ne poznajemo jezik Biblije, a koje nam govore kako se sva obećanja koja je Bog dao u Starome zavjetu sada ostvaruju u Isusu.

Tako nas današnje Isusovo uspinjanje na goru i njegov preobražaj podsjećaju na trenutak kada se Mojsije penjao na brdo Sinaj. Tada se također spustio gusti oblak Božje prisutnosti i pokazala se Božja slava. Kada se spustio s brda, Mojsiju je lice svijetlilo od Božje slave (usp. Izl 34,29). Isusu je lice zasjalo kao sunce, ali ne zato što je gledao Boga, nego zato što je on sâm „odsjaj Slave i otisak Bića njegova” (usp. Heb 1,3). Pred kraj života Mojsije je najavio da će Bog podići proroka poput njega, a narodu poručio da ga sluša (usp. Pnz 18,15). U evanđeoskom čitanju Otac iz oblaka ponavlja Mosijeve riječi „slušajte ga” kako bi učenicima pokazao da je Isus prorok o kojem je Mojsije govorio. U izrazu „Sin moj, Ljubljeni” Crkva od početka prepoznaje aluziju na Abrahamova ljubljenog sina Izaka (usp. Post 22,2), dok u izrazu „sva milina” vidimo Slugu Gospodnjega kojeg je najavljivao Izaija (usp. Iz 42,1). U svega nekoliko rečenica u sjećanje nam dolazi čitava biblijska povijest, koja svoju kulminaciju ima u Isusu Kristu. Preobražaj je za učenike koji su bili s njime bio vrhunac njihova boravka s Isusom. Zato ih Isus upozorava da nikome ne govore o tome, jer vrhunac njegova poslanja tek treba doći.

Uspinjanje na Maslinsku goru

Uskoro će Isus s ista tri učenika krenuti na jednu drugu goru na kojoj će također doći do preobraženja. No, dok je na Taboru Isusu lice zasjalo nebeskim sjajem, na Maslinskoj gori ono će se zamutiti krvavim znojem. Isus na Taboru razgovara s nebeskim stanovnicima, a na Golgoti mu društvo pravi Sotona, stanovnik podzemlja. Na Taboru je Otac s ponosom dozivao Sina, dok će Sin, one noći kada bude predan, dozivati Oca, no njegov se glas više neće čuti. Isusovi pratioci, koji su prije dijelili njegov trenutak slave i poželjeli sagraditi sjenice kako bi tamo ostali zauvijek, u trenutku njegova uhićenja bježe. Dok se na Taboru Isusovo ljudsko lice preobrazilo u božansko, na Maslinskoj gori počinje preobražaj u nečovječno, kako reče prorok Izaija: „… tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka…“ (Iz 52,14).

Preobraženje prije muke

Isus se pokazao svojim učenicima u slavi kako bi im dao predokus onoga što ih čeka. Zabranio im je da taj događaj razglašuju jer nisu imali cjelovitu sliku o tome što znači biti Isusov učenik, nisu doživjeli Veliki petak. Ova se dinamika odražava i u životu svakog kršćanina. Postoje trenuci milosti kada doživimo da je Bog stvarno živ, da je slavan, velik i čudesan, i poželimo zauvijek ostati s njime. No ubrzo se spuštamo s Gore preobraženja i krećemo prema Kalvariji. Ti trenuci s brda Tabor, u kojima smo doživjeli Božju blizinu i ljubav, hrane nas u trenucima kušnji jer znamo radi koga trpimo, znamo tko nas čeka iza kušnje. Veliki problem nastaje kada nam se u životu obrne redoslijed gora. Kada doživimo muku prije Božje ljubavi, kada se suočimo sa surovošću života prije negoli doživimo Božje oslobođenje, kada u navještaju prije oproštenja i bezuvjetnog prihvaćanja doživimo govor o odricanju, muci i granicama. Onaj tko nije doživio Božju blizinu zaista nema razloga prihvatiti križ, jer on djeluje suludo.

Zaključak

Koliko je ljudi zauvijek prekrižilo Krista i Crkvu jer im se o vjeri govorilo ponajprije kroz zabrane, ograničenja i propise? Naravno, to je sve neizostavan dio kršćanskog života, ali sve ima svoj redoslijed. Isus je prvo ozdravljao ljude i propovijedao ljepotu Božjeg kraljevstva, a tek nakon preobražaja počeo govoriti o muci. Nažalost, kada govorimo o vjeri, mi smo i dalje najžešći kada treba imenovati grijeh, nabrojiti sve što treba zabraniti, prokazati lažne vjernike itd. Možda je to i đavlova taktika, jer on zna da sablazan križa nikoga neće uvjeriti da svoj život preda Bogu, nego će samo pojačati razdor. Zato s onima koji nisu u vjeri uvijek moramo prvo govoriti o Božjoj slavi, svjedočiti o vlastitom usponu na goru Tabor i o boravku u Božjoj prisutnosti te pozvati i njih da nam se pridruže, a o kalvariji i križu tek kada se zajedno vratimo s toga puta.