Treća korizmena nedjelja – A
Čitanja: Izl 17, 3–7; Ps 95, 1–2, 6–9; Rim 5, 1–2.5–8; Iv 4, 5–42

Uvod

Kada u Svetom pismu vidimo muškarca i ženu kako razgovaraju kraj bunara, sigurno slijedi vjenčanje. U evanđelju Isus razgovara sa Samarijankom, što je uvod u otajstvo ženidbe Krista i njegove Crkve.

Bunar i ženidba

U Starome zavjetu možemo uočiti neke obrasce po kojima se određeni događaji odvijaju. Jedan je od njih upoznavanje žene kraj bunara. Protagonist susreće djevojku kraj zdenca, netko je žedan, potom nastaje neki zaplet, pa se napiju vode i slijedi ženidba. Po ovom obrascu Abrahamov sluga pronalazi ženu za Izaka (usp. Post 24), Jakov kraj studenca susreće svoju ljubljenu Rahelu (Post 29), a Mojsije upoznaje Siporu (usp. Izl 2,16–22). Lako je uočiti istu atmosferu u Isusovu susretu sa Samarijankom. Vidjeli su to i učenici – zato su se čudili kada su ih zatekli same kraj zdenca. Znala je to i Samarijanka, pa je možda zato lagala Isusu da nema muža, nadajući se da bi joj Isus mogao biti novi, još bolji muž. Nije bila daleko od istine.

Odbačeno čovječanstvo

Samarijanka je u ovoj zgodi slika odbačenog i ranjenog čovječanstva, slika Crkve. Vidimo da je živjela sa šestim mužem. U to doba razvod je bio dopušten, ali se na njega nije blagonaklono gledalo. Žena koja se nalazi u šestom braku bila bi odbačena i prezrena od društva. Zbog toga ona dolazi na zdenac u podne, kada je najgore sunce, da nikoga ne sretne. Nadalje, žena nije mogla tražiti razvod, nego bi muž uvijek bio taj koji bi ženu otpustio i odbacio. Broj šest u Bibliji označava broj čovjeka, koji je stvoren šesti dan. U Samarijanki stoga vidimo sliku paloga čovjeka koji se pouzdavao u zemaljske idole. Otkad je izbačen iz rajskoga vrta, on traži nekoga tko će utažiti njegovu čežnju za Bogom. Tako ulazi u brak s prvim idolom, pa drugim, pa trećim… s novcem, užitkom, moći, slavom… ali ništa ne uspijeva trajno utažiti njegovu žeđ. Uvijek završi odbačen i izdan. Stoga žena svaki dan mora ponovno dolaziti na izvor po novu vodu, osuđena je životariti, skrivati se i trpjeti traume odbačenosti i razočaranja.

Na izvoru žive vode

Isus se počinje udvarati Samarijanki, traži od nje piti. Ali on ne želi biti još jedan muškarac u njezinu životu, nego onaj konačni – sedmi. Sedmica je u Bibliji oznaka punine i savršenstva, oznaka saveza. Nakon što uđe u zajedništvo s Isusom, nikada više njezino srce neće čeznuti za propadljivim stvarima, jer će piti „vode žive” od koje „neće ožednjeti nikada”. U sebi će imati vlastiti „izvor vode”. Ovdje vidimo snažnu analogiju. U Isusovo vrijeme moralo se svaki dan ići na izvor po vodu, što je bilo vrlo naporno. Analogno tome, čovjek se troši i naporno radi kako bi napojio svoje srce, koje se vrlo brzo isprazni, a Isus obećava da će onaj koji dođe k njemu u svome srcu dobiti vlastiti izvor vode. Neće više čeznuti za zemaljskim stvarima, neće ga drugi iskorištavati niti će biti rob svojih slabosti, nego će u sebi imati vlastiti izvor punine života.

Ovo nas sve vodi do slike Isusa kao mladoženje i Crkve kao njegove zaručnice, slike koja se proteže kroz cijelo Ivanovo evanđelje. Isus se obraća Samarijanki sa „ženo” (r. 21), a ona o njemu govori kao o „čovjeku” (r. 29). Veza koju Bog u Kristu stvara između sebe i čovječanstva nalik je braku koji će svoju puninu doživjeti u nebu, kada će Isus konačno uzeti k sebi Crkvu, očišćenu i svetu, i s njome se sjediniti, o čemu nam najviše govori Knjiga Otkrivenja (usp. Otk 19,7; 21,2). Viđenje zapisano u toj knjizi završava riječima kojima zaručnica Crkva poziva čovječanstvo da dođe i pije iz rijeke žive vode: „Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!” (Otk 22,17).

Kod Židova je postojao običaj da mladenka prije vjenčanja izvrši obredno čišćenje uranjanjem u živu vodu, tj. u vodu tekućicu, a potom bi je vodili zaručniku. Crkva – Kristova zaručnica – očišćena je od grijeha uranjanjem u živu vodu krštenja te potom „sveta i bez mane” (Ef 1,4) biva odvedena svome zaručniku. Voda u koju je uronjena jest ona voda koja je provrela iz Isusova probodena srca (usp. 19,34). Puno je sličnosti između današnjeg evanđelja i Isusove muke. I tada je Isus žedan tražio od ljudi da mu dadnu piti (usp. Iv 19,28), svoju je majku oslovio sa „ženo” (Iv 19,26), a i on je sâm bio oslovljen riječju „čovjek” (Iv 19,5).

Kada je Rahela došla na studenac sa svojim stadom, nije mogla napojiti ovce jer se na njemu nalazio veliki kamen, koji je potom Jakov odvalio, otkotrljao i napojio joj stado (usp. Post 29,10). Zanimljivo je da se grčka riječ iz Septuaginte koja označava tu radnju u Novom zavjetu spominje samo tri puta, i to svaki put kada se govori o odvaljenom ili otkotrljanom kamenu s Isusova groba (usp. Mt 28,2; Lk 24,2; Mk 16,3.4). Isus je, poput Jakova, odvalio kamen sa svoga groba i pustio da izvor žive vode vječito struji njegovoj zaručnici Crkvi kako bi njome mogla pojiti povjereno joj stado.

Zaključak

U prvom čitanju slušali smo kako je Bog učinio da živa voda provre iz kamena i napoji žedan narod. Sveti Pavao govori da je ta stijena slika Krista (usp. 1 Kor 10,4) koji daje živu vodu Crkvi što putuje kroz pustinju prema obećanoj zemlji – nebeskoj domovini. Nemojmo lutati svijetom tražeći ispunjenje srca u stvarima koje će nas na kraju razočarati i odbaciti, nego poslušajmo glas zaručnika i njegove zaručnice Crkve koji nam govore: Dođite, utažite žeđ i nađite život u meni! (usp. Otk 22,17).