Četvrta korizmena nedjelja – A
Čitanja: 1Sam 16, 1b.6–7.10–13a; Ps 23, 1–6; Ef 5, 8–14; Iv 9, 1–41

Uvod

Prošle smo nedjelje započeli s temom krštenja kao vode koja nas pere i napaja, a danas govorimo o krštenju kao prosvjetljenju.

Novo stvaranje

Evanđelje o ozdravljenju slijepca od rođenja pomalo je neobično. Navikli smo na Isusa koji propovijeda, ozdravlja, čini čudesa i svađa se s farizejima, ali ne i da miješa slinu sa zemljom i onda glinom maže nekome oči – pogotovo zato što nam ova slika djeluje higijenski odbojno. No, po običaju, tu propuštamo nešto, jer ne razumijemo dovoljno znakove i geste koje Isus radi. Mnogi nebiblijski židovski izvori iz toga doba govore kako je Bog, dok je stvarao čovjeka od „praha zemaljskog” (Post 2,7), pomiješao svoju slinu sa zemljom jer se od same prašine ne može ništa oblikovati, pa valja dodati vode da nastane glina. Slina predstavlja Božju nutrinu: Bog stvara čovjeka od zemlje i od nečega što je dio njega samoga, stvara ga „na svoju sliku” (Post 1,26). Ovaj podatak o slini nije dio biblijskog izvještaja, ali jest jedno razmatranje iz toga doba koje biblijski izvještaj razrađuje, a koje su Isusovi suvremenici poznavali. Zbog toga su znali, vidjevši Isusa kako miješa slinu i zemlju, da je ovdje riječ o novom stvaranju – Isus slijepcu stvara nove oči.

Ovo je sve još jedna slika krštenja, koje već drugu nedjelju razmatramo. Oci su govorili da ono što je činio dok je bio na zemlji, Isus sada čini u sakramentima. Kao što je dao vid slijepcu, tako u krštenju Isus daje vid duhovno slijepima. Zato se krštenje još naziva sakramentom prosvjetljenja (usp. Heb 6,4), jer po njemu osoba dobiva nove oči kroz koje svijet postaje drukčiji. No važniji je od fizičkog vida onaj duhovni vid koji je Isus dao slijepcu. On vrlo brzo raste u svojoj spoznaji tko je Isus: prvo ga naziva „čovjekom” (r. 11), potom „prorokom” (r. 17) i poslanikom „od Boga” (r. 33), a na kraju ispovijeda vjeru u Isusa kao „Gospodina” (r. 38).

Novi čovjek

Zanimljivo je kako se u odlomku vide i druge posljedice krštenja: osim što slijepac dobiva nove oči, on sam postaje novi čovjek, do te mjere da ga drugi ne prepoznaju (usp. r. 9). Stari je čovjek bio nemoćan, prosjak koji je ovisio o tuđoj milosti (usp. r. 8). Novi čovjek postaje slobodan i neovisan o ičijem mišljenju, toliko da pred prijetnjama moćnika ovoga svijeta ne drhti, nego s mirom govori ono što smatra istinom. Neuki siromah odjednom svojim govorom nadmudruje židovske učenjake, jer za razliku od njih, on ima nove oči s kojima može vidjeti stvari koje farizeji, usprkos svojoj naobrazbi, ne mogu vidjeti zato što im je srce slijepo i zatvoreno za Božju milost.

Isusov učenik

Ozdravljeni slijepac vrlo brzo doživljava ono što će i Isus uskoro doživjeti. Farizeji protiv njega pokreću istragu: ispituju njega i ispituju njegove roditelje, a sve kako Božje djelo koje je Isus učinio ne bi izašlo iz njihova okvira shvaćanja. Isus je liječio u subotu, što se ne smije. Ovdje se očituje koliko su farizeji bili ne samo duhovno nego i intelektualno slijepi. Isus je učinio fizičko čudo za koje nitko nije čuo da se ikada ikome dogodilo (r. 32), a oni pitaju zašto u subotu! Isus pokazuje da u njemu djeluju neviđene božanske moći, a farizeji se bave detaljima. To je kao da nam se danas u molitvi ukaže padre Pio, a naša je prva reakcija pitanje zašto ne nosi zaštitnu masku. Slijepac je zbog svjedočenja istine prognan iz svoje sredine, baš kao i Isus (usp. Lk 4,29), zato što su ljudi njegova vremena bili duhovno slijepi i nisu prepoznali Božji pohod ljudima.

Gledati Božjim očima

U prvom čitanju također imamo govor o duhovnim očima. Pratimo Samuela, koji treba prepoznati Božjeg pomazanika. Zanimljivo kako riječ krist doslovno znači ‘pomazanik’. Samuel je poslan u Jišajevu kuću da prepozna tko je od njegovih sinova krist. I ovdje gledamo sukob između duhovne sljepoće i duhovnog prosvjetljenja, između ljudskog pogleda i Božjeg pogleda, ali taj se sukob ne odvija između ljudi, nego u Samuelovoj nutrini. „Čovjek gleda na oči” ( 1 Sam 16,7) – to je velika istina o svima nama. Mi smo tjelesni i prvo što vidimo jest ono vidljivo. Samuel je prvo vidio stasitog i snažnog Eliaba i naravno da je pomislio kako će on biti novi kralj. Ali Samuel nije reagirao na tu prvu misao, nego je čekao da vidi što će mu Bog progovoriti – bio je čovjek molitve. Mogao je čuti Božji glas i vidjeti ono što samo Bog vidi: čovjekovu nutrinu, ono nevidljivo bitno. Svi imamo predrasude i radije biramo ono što je oku ugodnije. Da bismo to uočili, trebamo samo pratiti reakcije u sebi kada nam ususret dođe netko tko je mlad, zgodan, uglađen, dotjeran, ili netko tko je potpuna suprotnost. Ali ako budemo ljudi molitve, moći ćemo tu predrasudu zaustaviti i reći: Bože, daj mi da gledam ovu osobu tvojim očima, da je vidim onako kako je ti vidiš. To činimo ne samo zato što želimo biti pravedni prema svakome, nego zato što nam Bog dolazi ususret u obličju koje se ne može vidjeti ljudskim očima. Ako ćemo suditi na prvu, onda smo u opasnosti da Boga prekrižimo i izbacimo iz svoga života, kao što su to učinili farizeji.

Zaključak

Evanđelje započinje u trenutku kada Isus ugleda slijepca, a završava onda kada ozdravljeni slijepac ugleda Boga (usp. r.1 i r.37). Bog uvijek prvi preuzima inicijativu: on nas je pozvao na krštenje, dao nam nove oči, novo srce, novi život. Sada nas poziva samo da upotrijebimo te nove oči – svoje oči, kroz koje možemo vidjeti stvarnost oko sebe i činiti ono što bi on činio na našem mjestu.