Nedjelja Muke Gospodnje, Cvjetnica – A
Čitanja: Iz 50, 4–7; Ps 22, 8–9.17–20.23–24; Fil 2, 6–11; Mt 26, 14 – 27, 66

Uvod

Od svih evanđelista, Matej je najviše uvjeravao i dokazivao kako je Isus ispunjenje starozavjetnih obećanja. Stoga je njegov izvještaj o Muci možda najbolje razmatrati u tom smislu.

Ostvarenje Pisama

„A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka.” (Mt 26,56). Ovu rečenicu možemo uzeti kao misao vodilju i ključ tumačenja Matejeva evanđelja. Sam evanđelist često citira dijelove Staroga zavjeta, komentirajući kako se te riječi sada ispunjavaju, no još češće u svoje pisanje umeće određene tragove i aluzije, koji nama danas ne govore mnogo jer površno poznajemo Stari zavjet. Ako bismo krenuli objašnjavati svaki detalj iz današnjeg evanđelja, mogli bismo govoriti nekoliko dana. Stoga ćemo se zadržati samo na tri niti vodilje koje se isprepliću u ovom izvještaju o Muci, a koje bi nam trebale pomoći bolje razumjeti njezino značenje.

Nova Pasha i Izlazak

Nekoliko je puta naglašeno da Isus slavi Pashu (usp. Mt 26,17–19): ne nekakvu oproštajnu večeru na kojoj će učenicima dati posljednje upute prije odlaska, nego pashalnu večeru, koju sa svojom mukom i uskrsnućem povezuje u jednu cjelinu. Pasha je bila godišnji spomen na noć kada je Bog na čudesan način izveo Židove iz egipatskog ropstva i poveo ih u obećanu zemlju. Tada je dvanaest izraelskih plemena blagovalo janje bez mane i jelo beskvasni kruh. Krvlju tog janjeta mazali su ulaze u kuće kako smrt ne bi ušla u njihove domove. Nova Pasha, koju Isus uspostavlja, ispunjenje je stare Pashe. On okuplja dvanaest učenika na objed i priprema ih za izlazak iz zemaljskog ropstva i put prema nebeskoj obećanoj zemlji. Sebe poistovjećuje sa žrtvovanim jaganjcem te daje svoje tijelo i svoju krv ljudima za hranu kako bi se sačuvali od smrti. Nakon izlaska iz Egipta Bog je četrdeset godina poučavao Izrael u pustinji prije negoli ga je uveo u obećanu zemlju, a nakon novog Izlaska Isus je četrdeset dana poučavao svoje učenike prije negoli je otišao u nebesku obećanu zemlju, te im tako pripravio put da i oni pođu za njim. Kao što je nakon prvog Izlaska u krvi sklopljen savez s Bogom (usp. Izl 24,8), tako sada Isus u svojoj krvi sklapa novi Savez, na otpuštenje grijeha (usp. Mt 26,28; Iz 53,12).

Isus je Sluga Gospodnji

Drugo ispunjenje Pisama koje ćemo istaknuti jest ono o Sluzi Gospodnjem. Prorok Izaija spjevao je četiri pjesme o tajanstvenom liku koji će biti Božji pomazanik i donijeti mir, ali će mnogo patiti te biti ubijen zbog tuđih grijeha. Jednu smo od njih slušali u prvom čitanju. Treća i četvrta pjesma (Iz 50,4–9 i Iz 52,13–53,12) opisuju muku toga tajanstvenog Sluge, ali možemo uočiti da je ovdje riječ o Isusu. Sluga je „među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi” (Iz 53,12), a tako i Krist umire za mnoge „na otpuštenje grijeha” (Mt 26,27). “K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.” (Iz 53,7). Pred svojim tužiteljima „Isus je šutio” (Mt 26,63; usp. Mt 27,14). Izaijin Sluga Gospodnji nije skrivao svoje lice „od uvreda ni od pljuvanja” (Iz 50,6), a Isusa su također „pljuvali u lice i udarali ga” (Mt 26,67). Sluga Gospodnji umire potpuno nevin, pogubljen sa zločincima, ali je pokopan „s bogatima” (Iz 53,9). Isus je pogubljen s razbojnicima, a pokopan je u grobu bogataša Josipa iz Arimateje (usp. Mt 27,57–60).

Psalam 22.

Posljednje ispunjenje jest ono Psalma 22. – nešto što može zbuniti vjernike koji ne poznaju dovoljno židovski način izražavanja. Isus s križa vapi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46), što su početne riječi dotičnoga psalma. Židovi su psalme, ali i ostale biblijske knjige, nazivali prema njihovim prvim riječima. Oni nisu imali Knjigu Postanka, nego knjigu U početku. Nisu imali Psalam 22., nego su imali psalam Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Kada Isus s križa vapije Bogu ovim usklikom, on poručuje da se upravo tada taj psalam ispunjava. To je ujedno i psalam koji smo slušali nakon prvog čitanja. Čudesno je koliko detaljno taj psalam, koji je David spjevao tisuću godina prije, opisuje Isusovu muku. Psalam govori o bacanju kocke za Isusovu haljinu (usp. Ps 22,19 i Mt 27,35). Nadalje, svećenici i pismoznanci rugaju se Isusu citirajući ovaj psalam: „Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje!” (Ps 22,9; Mt 27,43). Posebno je zanimljivo kako David govori da mu njegovi neprijatelji „probodoše ruke i noge” (Ps 17; usp. Mt 27,35) zato što, koliko znamo, Davidu nitko nije probo ruke i noge. Zašto onda pjeva ovako? Pjeva nadahnut Božjim duhom o svome potomku kojemu će se to dogoditi. To je proročki psalam koji Isus u potpunosti ostvaruje. Ako pogledamo cijelu strukturu psalma, vidjet ćemo da započinje opisom Davidova osjećaja napuštenosti, ali završava slikom obraćenja u kojoj se svi narodi klanjaju Gospodinu, što je najava obraćenja pogana (usp. Ps 22, 30). Tako i Isusova muka završava popraćena obraćenjem rimskih vojnika, odnosno pogana: „A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: ‘Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.’” Ispovjedili su vjeru u Krista sličnu onoj koju je ispovjedio sveti Petar (usp. Mt 16,16).

Zaključak

Iako je današnje evanđeosko čitanje poprilično dugo, izvještaji o Muci koje nam donose evanđelisti zapravo su vrlo šturi. Prvi je razlog skupoća pisanja u ono vrijeme, a drugi je činjenica da je većina toga već opisana u Starome zavjetu. Značenje Isusove muke iščitavamo iz značenja Pashe, a njezinu strahotu i dubinu iz proroka Izaije i Psalma 22. Bog je od početka cjelokupnu povijest vodio prema Isusu Kristu: ne samo povijest čovječanstva nego i povijest svakoga od nas. Isus nije umro samo za ljude nego i konkretno za svakoga od nas – za mene i za tebe. U Pismu, u Evanđeljima, možemo vidjeti dramu svojega života, našega pada, ali i dramu Otkupitelja, koji podnosi Muku kako bi oprao naše grijehe, našu krivnju, i poveo nas u nebesku domovinu.