Peta vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 6, 1-7; Ps 33, 1-2.4-5.18-19; 1Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12

Uvod

Isus uskoro odlazi od nas, a Tomu zanima kako možemo doći do njega, jer sami ćemo teško opstati u ovakvom svijetu.

Otajstvena ženidba Krista i Crkve

Evanđelje koje smo čuli dio je Isusova govora na posljednjoj večeri. Netom prije rekao je učenicima kako će ga jedan od njih izdati, a Petru da će ga tri puta zatajiti. Dolazi vrijeme velike kušnje: apostoli će ostati sami jer će im Isusa uskoro uzeti. Zato ih Isus unaprijed priprema, ulijeva im nadu u budućnost kako ne bi pali u očaj. Zašto Crkva stavlja ovo čitanje u vazmeno vrijeme, kada smo već obilježili Isusovu muku i proslavili njegovo uskrsnuće? Kontekst je i ovdje sličan, zato što se Isus opet sprema otići: uzići će na nebo kako bi nam tamo pripravio mjesto, da bismo i sami jednom došli k njemu.

Da bismo razumjeli ovu sliku, moramo zaći malo dublje u kontekst Isusova vremena, odnosno u detalje ondašnjih ženidbenih običaja. U židovstvu, kada bi se momak i djevojka zaručili, to je praktički bila gotova stvar. Datum vjenčanja nije bio pitanje njihova odabira, nego više pitanje praktične pripreme. Naime, zaručnik je nakon zaruka imao obavezu na zemlji svoga oca, koju je dobio u baštinu od samoga Gospodina, sagraditi kuću u kojoj će zajedno živjeti. Na dan vjenčanja priredila bi se svadbena procesija u kojoj bi, u pratnji obitelji i prijatelja, mladenci ušli u svoj novi dom, gdje bi potom konzumirali sklopljeni brak. Isus koristi ovu sliku kako bi opisao odnos između sebe i Crkve: Isus je zaručnik, a Crkva je njegova zaručnica (usp. Mt 9,15; Iv 3,29; Ef 5,21–33). On odlazi na Očevu zemlju kako bi pripravio zajednički dom, a zatim će doći po svoju zaručnicu i u svečanoj je svadbenoj povorci odvesti na pripravljeno mjesto „i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24; usp. Otk 22,2).

Prebivalište

U današnjem evanđelju imamo jednu jezičnu zanimljivost, jer Isus kaže: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova.” (r. 2). Riječ koja je prevedena pojmom „stanovi” (grč. moné) izvorno znači prebivalište, a posebno je zanimljivo što se ova riječ u cijelom Novom zavjetu upotrebljava još samo jednom, i to u ovom istom poglavlju, u dijelu koji ćemo slušati iduće nedjelje: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” (Iv 14,24). Ovaj bi se zadnji dio mogao izreći i ovako: „k njemu ćemo doći i kod njega imati prebivalište” (grč. moné). Dakle, kršćanstvo nije religija koja živi isključivo od buduće nade, za dan kada će Isus doći, ispraviti svaku nepravdu i dati nagradu svima koji su bili vjerni. To buduće stanje dobrim dijelom možemo živjeti već u sadašnjosti tako da neprestano izgrađujemo svoj odnos s Bogom. „Dom Oca mojega” (r. 2) koji Isus spominje nije neko fizičko mjesto, iako je Isus fizički uzašao na nebo, nego je tu riječ o odnosu, o boravku u Božjoj blizini. To je odnos koji je toliko dubok i intiman da ga se uspoređuje s bračnim sjedinjenjem. Ta se usporedba provlači kroz cijelu Bibliju, a o njoj su na temelju vlastitog iskustva govorili i brojni sveci i mistici. Za dolazak u nebo ne moramo čekati tjelesnu smrt i uskrsnuće, nego uistinu živjeti onu duhovnu smrt kroz koju smo prošli u krštenju. Tada smo umrli grijehu, svijetu i zemaljskoj propadljivosti te u svojoj duši napravili prostor da Bog dođe i nastani se u nama. Isus kaže da on i Otac dolaze k onima koji njega ljube, a tko ga ljubi, taj će čuvati njegovu riječ (usp. Iv 14,24). Mnogi pitaju kako doći do Boga. Odgovor je – nikako! Trebamo pustiti Boga da dođe k nama, jer on to želi i jedva čeka, ali mu moramo pripraviti prikladno prebivalište. Ako nam je duša prepunjena svakakvim sadržajima, za Boga ondje više nema mjesta. Što ćemo više čistiti svoju nutrinu i izbacivati iz nje sve raspadljivo i prolazno, to će Bog više u nama boraviti. Put koji vodi do toga jest opsluživanje Božje riječi. Ljubimo Boga tako da čuvamo njegovu riječ, da nam je uvijek u mislima ono što je on govorio i činio tijekom povijesti.

U prvom čitanju imamo jednu rečenicu koja današnjem mentalitetu može djelovati sablažnjujuće: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova.” (Dj 6,2). Apostoli su provodili dosta vremena u molitvi i razmatranju Svetoga pisma pa nisu stizali brinuti se za sve siromahe oko sebe i brojne druge potrebe. Smatrali su da bi bilo nepravedno zapostaviti molitvu na račun pomaganja siromašnima, no ipak nisu mogli jednostavno okrenuti glavu, nego su imenovali đakone kako bi se oni posvetili tim problemima.

Zaključak

Čovjekovo je poslanje sjediniti se sa svojim stvoriteljem. To postižemo nasljedovanjem Isusova života, jer on je naš Put (r. 6): cijeli njegov život, njegove riječi i djela – a sve to imamo u Svetom pismu. Mnogi ljudi koji ne mole nalaze izgovor za to u pomisli kako ipak čine puno drugih dobrih stvari u životu, no apostoli nam poručuju da to nije ispravno. Jednom se neki nadbiskup susreo sa svetom Majkom Terezom, a ona ga je odmah upitala: „Koliko sati dnevno molite?” Nadbiskup se pokušao obraniti: „Majko, mislio sam da ćete govoriti o milosrđu i pozvati me da još više ljubim siromašne. Zašto me pitate koliko sati dnevno molim?” Odgovorila je: „Dijete, bez Boga smo presiromašni da bismo mogli pomoći siromašnima. Zapamti: ja sam samo siromašna žena koja moli. Kada molim, Bog stavlja svoju ljubav u moje srce da ja mogu ljubiti siromašne. Po molitvi!”¹