Trinaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: 2Kr 4, 8–11.14–16a; Ps 89, 2–3.16–19; Rim 6, 3–4.8–11; Mt 10, 37–42

Uvod

Riječi iz današnjeg evanđelja mogu izazvati nemir: navikli smo da Isus šokira izjavama, no današnje nam pouke mogu djelovati posebno teške, jer govore da moramo biti spremni odreći se i vlastite obitelji ako Isus to od nas zatraži.

Isus na prvom mjestu

Evanđeosko čitanje podijeljeno je na dva dijela: prvi dio govori o osobnom odgovoru na Božji poziv, o potrebi da potpuno pripadamo njemu. Naglasak je na potpuno. Ništa se na tome putu, u tom odnosu, ne smije ispriječiti, pa čak ni vlastita obitelj – nešto što je po sebi vrlo dobro. Zamislite školu gdje profesor svojim studentima govori da im on mora biti važniji od vlastite obitelji! Danas bismo to vrlo brzo proglasili zlostavljanjem. Puno se toga krije u ovim Isusovim riječima. Židovi su svaki dan ujutro i navečer ponavljali molitvu Šema Izrael, koja u sebi sadrži redak: „Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Pnz 6,5). Bog je jedini kojega treba ljubiti više od vlastite obitelji ili bilo čega drugoga. Sjetimo se da u trenutku kad Isus ovo govori, njegovi učenici nisu znali tko je on: prorok, učitelj, mesija… Isus im ovim riječima jasno sugerira da je on Bog.

Bog mora biti na prvom mjestu, najvažniji, no ne samo u teoriji već i u praksi. Primijetio sam da se jadikovke ljudi o životnim problemima većinom tiču obiteljskih odnosa. Ne sjećam se kada je posljednji put netko rekao da ne može spavati noću jer ne ljubi dovoljno Isusa, a to bi nam trebalo biti najveća životna briga. Jesam li cijeli Isusov ili još uvijek robujem nekim zemaljskim idejama i ciljevima? Što ću učiniti da to popravim? Toliko puta za vrijeme blagoslova obitelji mi svećenici čujemo: „Samo da je zdravlja i da su djeca dobro!” Koliko god te želje zvučale ispravno, čak i pobožno, one nisu takve. Bog mora biti prvi: pripadanje njemu i vršenje njegove volje. Mnogi su prevareni jer misle da prodajući dušu đavlu čine herojsko djelo – jer su spremni lagati, krasti, podmićivati, pa čak i ubiti za svoje dijete. Isus govori da on mora biti važniji, zato što je on jedini izvor života.

Ni bol ni patnja neće nas rastaviti

Evanđelje dalje govori o križu. Danas možemo slobodno tumačiti kako je križ metafora za patnju, no u vrijeme kad Isus izgovara ove riječi, križ je predstavljao sredstvo za pogubljivanja kriminalaca – najbolnije i najsramotnije takvo sredstvo. Drugim riječima, Isus govori svojim učenicima da moraju biti spremni pretrpjeti najveće boli i uvrede zbog njega i njegovih zapovijedi. Ako na to nismo spremni, nismo dostojni nazivati se Isusovim učenicima, tj. kršćanima.

„Tko nađe život svoj, izgubit će ga”, nalazi onaj koji nešto traži. Tko provede život stalno jureći i tražeći kako da se osigura, da mu bude bolje, taj će na kraju sve to izgubiti, jer ništa neće sa sobom ponijeti gore kad umre.

Središnja poruka glasi: sve na ovome svijetu može postati dobro, pa čak i raspeće na križu, ako tamo idemo s Kristom, ako nas razapnu zbog Kristova imena. Tada križ ne donosi sramotnu smrt, nego vječni život. Evanđelje također uči da sve na ovome svijetu može biti i loše – čak i vlastita obitelj, ako joj dopustimo da nas odvoji od Boga, ako dopustimo da nam ona bude na prvom mjestu.

Podržavanje tuđeg poziva

Drugi dio današnjeg odlomka govori o podržavanju tuđeg poslanja. Bog, osim nas, poziva i ljude iz naše okoline da se izlože, da propovijedaju njegovu riječ, a možda i da dadnu svoj život za nju. To je vrlo težak put; đavao čini sve da zaustavi Božje pravednike i proroke. Naša je dužnost da prepoznamo nekoga tko ima takvo poslanje te djelima ljubavi potpomognemo njegovu službu: ugostimo ga, nahranimo, javno podržimo i ohrabrimo, molimo za njega… U prvom čitanju imamo primjer u kojem Šunamka ugošćuje proroka Elizeja. Jer je „primila proroka”, primila je i „plaću proročku”. Ne znamo je li imala neugodnosti zbog svoga dobročinstva. Proroci često nisu dobrodošli jer govore stvari koje mnogi ne žele čuti. Jednom sveučilišnom profesoru, danas planetarno popularnom, koji se našao na vjetrometini zbog svojih stavova, prilazili su mnogi kolege i govorili da se s njime slažu, ali da ga neće javno podržati jer se boje za svoj posao i ugled. Tako zlo napreduje i duše propadaju, jer Božjih proroka ima malo, a oni koji su se odazvali nemaju nikoga s kime bi podijelili teret svoje službe, te pod njim umorni padaju.

Zaključak

Sv. Tereza iz Kolkate jednom je prilikom rekla: “Kada je Bog na prvom mjestu, tada sve drugo dolazi na svoje mjesto.” Mnogi se ljudi boje potpuno predati Kristu jer misle da će puno toga izgubiti: ne samo nekakve prizemne zemaljske užitke nego i uzvišene stvari kao što su obitelj, sloboda, radost i dr. Istina je ovo: tek kada sve to potpuno predamo njemu, te ćemo stvari dobiti natrag stostruko (usp. Mt 19,29). Samo je potrebno napraviti taj prvi korak vjere i reći: “Isuse, vjerujem ti. Od sada cijeli moj život, svaki kutak moga bića pripada samo tebi.”