Jedanaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Izl 19, 2–6a; Ps 100, 2–3.5; Rim 5, 6–11; Mt 9, 36–10, 8

Uvod

Prvo čitanje završava jako važnom rečenicom koju Bog govori Izraelcima: „Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.” (Izl 19,6). Ona je jedan od ključeva razumijevanja čitave izraelske povijesti i brojnih zakona i odredaba Staroga saveza.

Izvorni plan za Izrael

U drevnim je obiteljima otac obitelji bio i kralj i svećenik svoje obitelji. Kao kralj bio je gospodar, zakonodavac i zaštitnik, a kao svećenik vodio je obitelj u bogoslužju i prinošenju žrtava. Bog želi od Izraela učiniti kraljevstvo sačinjeno od svećenika, u kojem će svaki Izraelac biti kralj i svećenik svoje obitelji, a cijeli narod imati ulogu kralja i svećenika u odnosu prema drugim narodima. Izrael treba biti svet narod – toliko drukčiji od ostalih po svojim moralnim standardima i vjernosti Bogu da poganski narodi, očarani njegovom svetošću, budu privučeni Bogu Izraelovu. Izabrani narod treba postati svjetionik koji će cijeli svijet privući štovanju jedinoga i pravoga Boga (usp. Iz 42,6s; 49,6). To je bila njegova zadaća, njegovo poslanje. Bog je u svemu tome postavio samo jedan uvjet, rekavši: „…budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj…” (Izl 19,5). No znamo da je ta njihova ljubav bila kratkoga daha, jer se prvom prilikom, čim je Mojsije otišao na par dana, dogodio incident sa zlatnim teletom (Izl 32,1–6). Iz ovoga događaja jedino je Levijevo pleme izašlo neokaljano (usp. Izl 32,25–29), pa će stoga budući izraelski svećenici smjeti dolaziti samo iz toga plemena. Nema više kraljevstva svećenika, nego se sve mijenja, jer je Izrael iznevjerio svoje poslanje. Ispalo je da su Židovi bili toliko podložni idolatriji da ih je Bog, umjesto da ih pošalje u svijet, odlučio u potpunosti izolirati od svijeta. Sada nam postaje razumljiva svrha svih onih nejasnih odredaba i zabrana koje nalazimo u Bibliji te svi oni “mračni” biblijski odlomci što slijede nakon poklonstva zlatnome teletu, a koji nisu dio Božjega plana, nego žalosni kompromis s narodom tvrde šije. Zbog svega toga, nikada se više u Starome zavjetu ne spominje temeljno poslanje Izraela – da postane “kraljevstvo svećenikâ, narod svet”.

Crkva – novi Izrael

Ono se javlja tek u Novom zavjetu, a odnosi se na novi Izrael – Crkvu. Sveti Petar, prvi papa, u svojoj poznatoj poslanici vjernicima govori: „… vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu…” (1 Pt 2,9). Bog je okupio dvanaest plemena i dao im poslanje koje su oni iznevjerili. Isus okuplja dvanaest apostola – Crkvu – i daje im to isto poslanje. Crkva okrijepljena sakramentima i osnažena Duhom Svetim uspijeva i postaje „svjetlost pucima” (Iz 42,6), navjestiteljica Božjega kraljevstva (usp. Mt 10,7).

Poslanje dvanaestorice

O tom poslanju govori današnje evanđelje. Isus je vidio mnoštvo, koje je bilo izmučeno i ophrvano. Riječ ophrvan doslovno prevedena znači ‘bačen na zemlju’: to je slika čovječanstva koje pada pod teretom svoga grijeha, a milosrdni Isus ne može samo stajati i gledati njegovu patnju. No Isusova prva reakcija na izgubljene ljude izložene pogibelji, koji su kao “ovce bez pastira”, nije bila postavljanje pastira, nego poziv na molitvu. Nije rekao učenicima: „Idi ti i ti”, nego: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (r. 38). Nijedan od dvanaestorice nije se javio Isusu sa životopisom i molbom da bude njegov apostol, već ih je Isus sam pozvao kako je htio (usp. Mk 3,13). Naš životni poziv nije naša ideja, nego volja nebeskog Oca, a vjera je odgovor na Božji poziv. Često volimo pitati djecu: „Što želiš biti kad odrasteš?” i pritom, vjerujem, možemo čuti svakakve odgovore. Ipak, odgovor svakog kršćanina trebao bi glasiti: „Ono što nebeski Otac sprema za mene.” Ne moramo odmah imati sve odgovore, ali nužno je moliti. Isus nas poziva na molitvu za pastire. U molitvi prosimo milost i otvaramo se Božjem pozivu. Svi smo pozvani na svetost: biti kraljevi i svećenici u svojoj okolini – ondje gdje se nalazimo, biti upravitelji i zaštitnici stvorenog, te prinositi svoje tijelo kao ugodnu žrtvu Bogu – svatko na svoj način, u svome poslanju. Da bismo otkrili koje je to poslanje i imali snage odgovoriti, ne treba toliko razmišljati ili čitati koliko moliti.

Zaključak

Navodno su svetu Malu Terezu jednom pitali zašto ima toliko nekršćana u svijetu, a ona je odgovorila: „Zbog lijenih kršćana koji im nisu donijeli radosnu vijest.” Čini se kao da se većina kršćana u Crkvi ponaša kao u hotelu. Dođeš, prijaviš se, obaviš svoje, platiš nešto, a netko će drugi obaviti sav ostali rad: svećenici, časne sestre, ministranti, oni koji su aktivniji… Crkva ne treba biti hotel, nego dom: kod kuće sve sami radimo, pa je isto tako svatko od nas, kao član Crkve, u svojoj sredini dužan propovijedati, liječiti, uskrisivati, čistiti i zloduhe izgoniti. Naš život nije naš – on je Božji i ima smisla tek kada ga živimo kako On to od nas traži.