Petnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 55, 10–11; Ps 65, 10–14; Rim 8, 18–23; Mt 13, 1–23

Uvod

Prispodoba iz Evanđelja govori o Božjoj riječi koja dopire do svakog čovjeka, no ona nije primljena na jednak način od sviju. Isus navodi četiri načina primanja Božje riječi: četiri stanja srca, odnosno četiri stupnja otvorenosti.

Ovime započinjemo s trećim velikim Isusovim govorom u Matejevu evanđelju. Prvi je bio govor na gori (usp. Mt 5–7), drugi o zahtjevnosti apostolskog života (usp. Mt 10), a treći je govor u prispodobama (usp. Mt 13). Naredne tri nedjelje slušat ćemo Isusove prispodobe o kraljevstvu nebeskom.

Tvrdo srce

Tlo uz put utabano je i pretvrdo da bi sjeme u njemu moglo isklijati: to je tvrdo i zatvoreno srce koje ne želi čuti drukčije mišljenje. Čest uzrok zatvorenosti srca i tvrdoglavosti jest natjecateljski nagon u čovjeku, koji je kod muškaraca posebno izražen. Taj je nagon po sebi dobar i zaslužan je za mnoga predivna postignuća, ali kada ga Sotona izokrene, tada postaje izuzetno razoran. Tako, primjerice, kada u braku žena prigovori mužu, njegova instinktivna reakcija nije slušanje, nego pronalazak načina da pobijedi u raspravi. Ako ne može naći valjane argumente, onda pribjegava onim rješenjima koja mu jamče dominaciju: vrijeđanju i ponižavanju protivnika, a u drastičnim slučajevima i primjeni fizičke nadmoći. No rješenje za problem tvrdoglavosti nije redovito pristajanje na poraz i priznanje krivnje, nego shvaćanje da druga osoba nije naš neprijatelj, već da smo dio iste momčadi. Ako ti suigrač viče da mu dodaš loptu, dodat ćeš mu je, zato što idete prema istom cilju i svejedno je tko će na kraju zabiti. Tako je i u životu svejedno tko će koga više ispravljati – važno je stići do svetosti. Sličan problem nastaje kada Crkvu ili Boga doživimo kao konkurenciju, kao nekoga tko nas želi podčiniti i ograničiti, pa se ljutimo na Boga zato što nam nije uslišio molitvu ili zato što je dopustio neko zlo, a zaboravljamo da Bog sve što radi, radi zbog nas, za naše dobro. Da bi to dobro u konačnici isklijalo i ugledalo svjetlo dana, moramo omekšati svoje srce, prihvatiti sjeme Božje riječi, pa čak i onda kada nam je to jako teško i odbojno. U protivnom ostajemo ogorčena, gola i besplodna zemlja.

Plitko srce

Drugi stupanj otvorenosti srca jest kamenito tlo. Između kamenja čak i možemo naći nešto zemlje gdje bi se sjeme moglo smjestiti, ali ta je zemlja vrlo plitka. Takav čovjek prihvaća Božju riječ, zna da je ona za njega dobra, ali ne dopušta da pusti korijenje u njegovu srcu, ne dopušta da ga promijeni. To su situacije u kojima vidimo da su neke stvari koje radimo loše, ali jednostavno s njima ne prestajemo: znam da trebam moliti svaki dan i redovito ići na misu, ali ipak uvijek nađem nešto važnije što trebam raditi; znam da moje sadašnje društvo ili sadašnji posao loše utječe na mene, ali trenutno nemam snage napraviti promjenu; znam da su spolni odnosi prije braka loši ili da se nalazim u vrlo lošoj vezi, ali već je previše vremena prošlo da sada prekinem; znam da alkohol nije rješenje za tjeskobu, ali ne znam kako se drukčije nositi s onim što me muči… Plitko srce ne dopušta da Božja riječ uđe u svaku poru ljudskog života, nego određene prostore zadržava za grijeh. Ti su grijesi kamenje u zemlji koje ne dopušta Božjem kraljevstvu da se učvrsti. Takav način života funkcionira dok ne nastupe ozbiljne nevolje, kada se sve to neizbježno raspadne. Tada obično zavapimo Bogu da nam pomogne, no Bog pomaže sada: govori nam po svojoj Riječi, želi nas već sada pripremiti i osnažiti za buduće nevolje.

Ugušeno srce

Treći stupanj otvorenosti srca ima osoba u koje nema unutarnjih prepreka za primanje Božje riječi i koja je spremna sve učiniti da bude Kristova, ali nema dovoljno snage da se othrva izvanjskim brigama i tjeskobama. Ovo je tipično za osobe koje imaju pretjeran osjećaj odgovornosti ili manjak samopoštovanja i koje misle da moraju zavrijediti tuđu ljubav, pa se stalno bore da udovolje tuđim zahtjevima, a zanemaruju sebe. Njih đavao lijepo nasamari da misle kako moraju „žrtvovati” svoj vjerski život zbog dužnosti koje imaju prema drugima. Tipičan je primjer roditelj koji ne stiže moliti jer se mora brinuti za djecu ili ima neke važne poslovne obaveze, rokove kojih se valja držati… S vremenom takva osoba postane toliko opterećena obavezama, koje si često i sama dodatno nameće, da kada i nađe slobodnog vremena, više nema dovoljno snage pokrenuti se i učiniti išta duhovno korisno. Što trnje radi biljci? Guši je otimajući joj prostor za rast i zaklanjajući joj sunce, koje ovdje predstavlja radost. To je idealna situacija za propast: kada nam u životu ponestane radosti i prostora za kreativnost, polako ali sigurno venemo i umiremo. Nije sebičnost ako nakratko ostavimo obitelj postrani da bismo se posvetili molitvi i osobnom rastu ili pozabavili nekim svojim unutarnjim problemima. To ne smijemo doživljavati kao vrijeme za sebe, nego vrijeme za Boga, ali i kao vrijeme koje ulažemo u svoju obitelj, jer nakon takvih susreta s Bogom postajemo bolji roditelji, supružnici, radnici, bolji ljudi… Djeca trebaju vidjeti da ona mami i tati nisu najvažnija, nego da je to Bog. Ne moramo se bojati da će to u djeci izazvati ljubomoru: naprotiv, možda će tek tada i njima Bog postati najvažniji.

Učeničko srce

Potpuno otvoreno srce jest srce učenika koji Božju riječ prima bez zadrške i dopušta joj da potpuno upravlja njegovim životom. Moramo primijetiti da u ovoj prispodobi mi nismo biljka koja raste, nego smo tlo, a Božje je kraljevstvo ta biljka koja raste. Zemlja ne čini da sjeme raste, nego mu daje hranu i prostor za rast, a sjeme raste svojom unutarnjom snagom. Mi ne činimo Božja čudesa niti izgrađujemo Božje kraljevstvo, nego to Bog čini po nama, ali samo ako mu predamo sve svoje sposobnosti i talente, svoje srce i dušu, sve ono što imamo i što jesmo. Prema nekim povijesnim izvorima, za prosječnu se žetvu u Isusovo doba govorilo da je sedmerostruka, dok je izuzetno dobra žetva bila deseterostruka. A najslabije će Božje sjeme donijeti tridesetostruk urod! To znači da je i najmanje Božje čudo u našem životu višestruko veće od najvećeg našeg uspjeha.

Zaključak

Nitko nikada nije rekao: „Vidi kako lijepo tlo”, ali mnogi se dive lijepom cvijetu ili impozantnom drvetu. Ipak, bez dobroga tla ne bi bilo ni jednoga ni drugoga. Budimo takvo tlo – cijelim bićem usmjereni na Boga – da i drugi ljudi počnu veličati i slaviti Gospodina zbog silnih djela koja po nama čini.