Četrnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Zah 9, 9–10; Ps 145, 1–2.8–11.13c–14; Rim 8, 9.11–13; Mt 11, 25–30

Uvod

Često se uzimaju primjeri brojnih obraćenika koji su imali sve što svijet nudi, da bi se na kraju svega toga odrekli kako bi slijedili Krista. No ne vjerujem da je njihova glavna motivacija bila sama želja za isposništvom, već su jednostavno bili umorni, opterećeni i razočarani svjetovnim načinom života kada su čuli Isusov poziv da dođu i odmore se u njemu.

Jaram za umorne

Isus često u svojim prispodobama i poukama govori stvari koje nemaju previše smisla, barem na prvi pogled. Danas kaže neka onaj tko je umoran dođe k njemu po odmor. A kako će ga Isus odmoriti? – Stavit će mu jaram oko vrata. Zamislite da vam netko umoran dođe s puta, a vi ga kao dobar domaćin pošaljete da ode u polje malo kopati da se odmori. Jer to Isus govori: tko je umoran neka si stavi plug oko vrata i krene orati. Kad god u evanđelju naiđemo na ovakve neobičnosti, vjerojatno je da smo propustili uočiti nešto bitno.

Ako želimo razumjeti ovu prispodobu, moramo znati dvije stvari koje se tiču jarmova iz Isusova vremena. Prvo, u jaram su, u pravilu, bila upregnuta dva vola. Isus nas poziva da uzmemo njegov jaram – jaram koji on nosi – i da ga krenemo nositi zajedno. Čovjek koji sam kroči ovim svijetom postaje iscrpljen i pada pod teretom jarma što si ga je stavio na leđa. No, Isus nas ne oslobađa od svega tereta, nego nam skida onaj svjetovni jaram, koji je napravljen samo za jednoga vola, i stavlja na nas jaram koji ćemo nositi s njime. Primijetimo da Isus ne skida naš jaram i čini da budemo bez ikakvog životnog tereta, nego stavlja svoj jaram na nas. Taj je jaram lagan, ali ne zato što manje teži, nego zato što Isus na sebe uzima gotovo svu njegovu težinu.

Druga je zanimljivost to što su jarmovi u ono doba bili rađeni po mjeri. Bilo je volova raznih veličina, pa ako jaram nije odgovarao životinji, mogao ju je žuljati, napraviti rane i ozbiljno je ozlijediti. Zato su ljudi svoje životinje prvo vodili drvodjeljama, kao što su to u Nazaretu bili Josip i njegov sin. Oni bi ih izmjerili i napravili jaram po mjeri za dotičnu životinju. Ako u životu na sebe stavimo teret, poslanje ili obaveze koje nisu rađene za nas, ne samo da ih nećemo moći nositi, već ćemo pod njihovim teretom izranjeni padati.

Što je taj jaram o kojem Isus govori? Evanđeoske slike često imaju podlogu u Starome zavjetu, pa tako u Knjizi Sirahovoj, u dijelu koji govori o Božjoj mudrosti, piše: „… podmetnite vrat svoj pod njen jaram i neka vam duše prihvate pouku.” (Sir 51,26). Jaram je slika mudrosti, tj. Božjeg zakona, Božjih pravila. Isusov jaram jest njegova riječ, njegov nauk.

Odbojnost Božjeg zakona

Jaram je jako dobra slika kojom možemo opisati Isusove riječi i crkveni nauk. Svjesni smo da puno ljudi odlazi iz Crkve – na tu su temu provedena brojna istraživanja. Kao jedan od glavnih razloga za to navodi se težina nauka. Ljudi odbijaju prihvatiti jaram, teret koji Crkva stavlja na njihova ramena: žele živjeti „slobodno”, a ne biti robovi. No mnoge ta sloboda ne dovede daleko, već ih takav život skrši, jer je čovjek koji ne nosi Kristov jaram prisiljen nositi jaram vlastitoga grijeha. Svi imamo iskustvo razdoblja u kojima smo kroz život pokušavali ići isključivo vlastitim silama: koliko god plemenite motive i ciljeve imali, kada smo sami, bez Boga, na kraju uvijek dođemo do zida, umorni, iscrpljeni i ranjeni. Isusov poziv da uzmemo njegov jaram jest poziv da mu dopustimo da zajedno hodimo kroz ovaj život. Zato Pavao radosno kliče kako je on rob Kristov (usp. Kol 4,12), jer se stavio pod Kristov jaram – njegovu volju i zapovijedi. To je slatko i lagano ropstvo u kojem Isus nosi naše grijehe i naš teret. Alternativa “robovanju” Kristu jest robovanje grijehu.

Shvaćaju maleni

No ne vidi to svatko. Koliko je onih koji mole Boga da blagoslovi njihove planove, a koliko onih koji traže Božje vodstvo u svemu? Isus govori da su te stvari skrivene od mudrih i umnih, a otkrivene malenima. Preciznije rečeno, skrivene su od onih koji sebe drže mudrima i umnima, najpametnijima; od onih koji sve znaju, od onih koji su „rođeni s malom maturom”. Svi možemo prepoznati nekoga iz svoje okoline tko odgovara tom opisu, a dijelom i sebe možemo vidjeti u toj mani. Bog se otkriva onome tko ga traži, tko je spreman priznati da ne zna i želi Boga da ga pouči, onome tko je uvijek spreman promijeniti sebe i svoje mišljenje ako vidi da je u krivu. To su maleni kojima Bog otkriva tajne života. Kakve su to tajne? Ništa komplicirano: ljepota neba i prolaznost zemaljskog. To je u biti sva filozofija i teologija. Stvarnost nije trivijalna, ali nije ni komplicirana. Ne moramo biti previše školovani da bismo to shvatili, već maleni kako bi nam Bog te tajne otkrio.

Zaključak

U konačnici, jaram koji Isus nosi i dijeli s nama jest njegov križ: on nas poziva da taj križ zajedno nosimo. Križ je jaram koji je Isus stavio oko svoga vrata, na svoja ramena. Koliko god životni križevi izvana bili teški, oni su slatki, jer je križ mjesto gdje smo najbliži Isusu. Papa Benedikt XVI. jednom je prilikom rekao kako je primijetio da oni koji prigovaraju Bogu da je nepravedan jer dopušta patnju, nisu oni koji pate, već ljudi iz njihove okoline. Razapet čovjek u svojoj najdubljoj boli i tami nalazi Krista koji s njime pati. Ne možemo biti nekome bliži, ni tjelesno ni duhom, nego kada smo zajedno upregnuti u isti jaram. Ima li stoga slađeg i lakšeg jarma od onoga koji me dovodi u blizinu Kristovu?