Dvadeseta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 56, 1.6–7; Ps 67, 2–3.5–6.8; Rim 11, 13–15.29–32; Mt 15, 21–28

Uvod

U poganskom kraju događa se vrlo neobičan i zanimljiv susret između Isusa i jedne Kanaanke iz kojega možemo razabrati četiri uvjeta potrebna da bi Bog uslišio našu molitvu.

Molba vrijedna uslišanja

Prvi je uvjet da molimo za nešto vrijedno uslišanja. Ljudi su pred Isusa dolazili s molbama o kojima je ovisio njihov život: ozdravljenje, oslobođenje, životno usmjerenje… Većinom su bili na rubu očaja, a Isus im je ostao kao jedina nada jer su sve drugo što svijet nudi već pokušali. Možda baš zato toliko puta doživimo neuspjeh kada sve svoje pouzdanje usmjerimo na neku od svjetovnih moći. Bog tada skrši našu kuću građenu na pijesku kako bismo se napokon okrenuli prema njemu, ali i kako bismo u životu počeli gledati na ono što je zaista bitno. Često u molitvi zamaramo Boga tričarijama kao što su prolazak na ispitu, uspjeh nekog projekta na poslu, da on ili ona napokon odgovori na poruku itd. Bogu su i ti dijelovi našega života važni, ali oni često iz naše perspektive izguraju ono važnije: činjenicu da je to što smo živi i postojimo već čudo samo po sebi, da imamo druge ljude u životu koji su nam dragi, da je Krist umro za nas, otvorio nam nebo za vječni život, da ga svaki dan možemo primiti u euharistiji… Ne moramo čekati smrtnu dijagnozu da počnemo cijeniti te stvari. Stoga, kada molimo, krenimo od njih, a na kraju ćemo doći i do Lige prvaka – samo sve neka ide pravim redom.

Pouzdanje u Krista

Drugi uvjet koji moramo ispuniti jest imati beskrajno pouzdanje u Krista. Žena iz ovog evanđeoskog odlomka puno je toga stavila na kocku kada je pristupila Isusu. Ona je bila Kanaanka i pripadala narodu koji je oduvijek bio u neprijateljskim odnosima sa Židovima: međusobno su se prezirali (usp. Mudr 12,4s). Ničice pada pred Isusa i viče: „Gospodine, smiluj se!” Tako ga priznaje Bogom, kao i mi na svakoj misi. Njezini su sunarodnjaci to klečanje pred neprijateljem vjerojatno doživjeli kao izdaju. Nadalje, ta je žena imala toliko pouzdanje u Krista da je pred svima izrekla svoje najveće probleme, riskirajući pritom odbijanje i prijezir Isusovih učenika. Mnogi godinama dolaze na ispovijed prije negoli se dovoljno ohrabre da nasamo, pod okriljem ispovjedne tajne, svećeniku u kojeg imaju povjerenja iznesu neki detalj iz prošlosti koji ih još muči. Kanaanka to radi u prvom susretu s Isusom, javno, pred ljudima koji je preziru. Sva područja svojega života stavlja pred Krista, koliko god joj to bilo neugodno ili teško, jer ima čvrsto pouzdanje da će je Isus uslišati.

Ustrajnost

Kanaanka ustraje u svome zahtjevu čak i kada se čini da je Bog neće uslišati. Primijetimo da je Isus nije otjerao, nego najprije šuti, a potom daje dva zagonetna odgovora koji nisu toliko odbijanje koliko poziv ženi da još dublje zagrabi. Ne smijemo se bojati Božje tišine ili odgovora koji nam naizgled ne idu u prilog. Oni nisu znak odbacivanja, nego poziv. Bog uvijek govori i poziva da mu dođemo bliže, a njemu se bliže dolazi putem obraćenja. Kada od Boga čujemo „ne”, često si postavimo pitanje što trebamo učiniti da promijenimo Božji odgovor, umjesto da se pitamo na koju nas to promjenu Bog poziva kako bismo postali sposobni primiti njegovu milost. Bog ne testira našu vjeru da sazna kolika je, nego zato što želi iz nas izvući ono najbolje.

Poniznost

Posljednji uvjet za uslišanje molitve jest poniznost. Već smo spomenuli koliki je bio kulturni i vjerski razdor između Židova i Kanaanaca. Kada je žena priznala Isusa Bogom, porekla je sav dotadašnji život koji je živjela u poganskoj sredini. Bila je spremna svega se odreći, pa i sebe same, radi Krista. Zato joj se ni ime ne spominje. To je poniznost: staviti Krista ispred svega. Primijetimo da poniznost jest jedan od uvjeta, ali savršenost nije. Kolike đavao prevari da misle: „Preveliki sam grešnik da dođem pred Boga; moram se prvo popraviti, a onda ću smjeti moliti za nešto.” To nije poniznost, nego obmana. Takva osoba ne poznaje ni sebe ni Boga.

Zaključak

Žena koja pada pred Isusa također je slika Crkve koja niče iz poganstva, a opsjednuta je kći slika paloga čovjeka. Osim što nas današnje evanđelje uči kako moliti, podsjeća nas i na ogroman broj djece Katoličke Crkve koja su na razne načine zahvaćena zlom, a koju tako lako otpisujemo površnim izgovorima kojima skrivamo vlastiti nedostatak ljubavi. Koja bi majka nad svojim bolesnim djetetom odmahnula rukom i rekla: „Eto, umire, i mi tu ne možemo ništa.” Ne bi li, naprotiv, prevrnula brda i doline i za najmanji tračak nade da će njezino dijete ponovno oživjeti? Stoga i majka Crkva, koja obuhvaća sve nas koji smo kršteni, mora biti spremna pružiti još više kako bi svakome čovjeku donijela evanđelje – radosnu vijest.