Devetnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: 1Kr 19, 9a.11–13a; Ps 85, 9ab.10–14; Rim 9, 1–5; Mt 14, 22–33

Uvod

Prošle smo nedjelje slušali o čudesnom umnažanju kruha, a danas pratimo koliko je brz put od svjedočenja Isusovim čudesima do sumnje i nevjerice u koju učenici upadaju te iste večeri.

Učenici u nevolji

Nakon što je učinio čudo, Isus „prisili učenike” da po noći otplove na drugu stranu Genezaretskog jezera. Učenici su vjerojatno htjeli ostati u Isusovoj blizini i još malo uživati u ozračju čudesnog umnažanja kruha, no Isus ih tjera na naporan i rizičan put. Na jezeru su se učenici cijelu noć besplodno mučili, vrtjeli na mjestu zbog nepovoljnog vjetra, slično kao i kada ih je Isus prvi put zatekao na tom istom jezeru, nakon što su cijelu noć bezuspješno pokušavali ribariti (usp. Lk 5,11–11).

Zanimljiva je riječ koja kaže da je lađa bila „šibana valovima”. Izraz koji smo mi preveli sa ‘šibati’, u doslovnom prijevodu s grčkog znači ‘mučiti’ (grč. basanizó). Nevrijeme je dakle “mučilo” lađu, međutim, taj se isti glagol još koristio i kao termin kojim se označavao postupak ispitivanja metala na mjernom kamenu, prvenstveno zlata. Svi su trgovci sa sobom običavali nositi jedan tamni hrapavi kamen. Kada su htjeli ispitati od kojeg je materijala neki predmet, ostrugali bi ga o taj kamen, što bi ostavilo trag na njemu. Potom bi skinuli prsten sa svoje ruke, za koji su znali od kojega je metala izrađen, napravili njime crtu na tom istom kamenu i uspoređivali jesu li tragovi iste nijanse. Odmah se moglo otkriti radi li se o imitaciji zlata ili o pravom zlatu. Taj cijeli proces utvrđivanja vrste metala nazivao se grčkom riječju basanizó.

Kušnja za Crkvu

Ako ovu sliku primijenimo na današnje evanđelje, izvući ćemo zanimljiv zaključak. U Svetom pismu lađa je tipična slika koja predstavlja Crkvu: dakle, ona je ta koja je sada podvrgnuta ispitivanju. U kušnji je, šibana valovima i protivnim vjetrom, i tu će se vidjeti kako će djelovati, kakav će trag ostaviti. Sve se to događa „o četvrtoj noćnoj straži”, što je razdoblje između 3 i 6 sati ujutro, kada je noć najtamnija, baš kao i tamni mjerni kamen na kojem se najbolje vidi sjaj metala. Dolazi Isus i staje pored Crkve kako bismo mogli napraviti usporedbu. Jesu li apostoli u lađi pravo Kristovo tijelo ili samo njegova imitacija? Očito, ispada da su ovo drugo, jer dok Isus mirno hoda po vodi, učenici se boje i sumnjaju je li to uopće on ili neka utvara. No nešto se svejedno događa: Petar izlazi iz lađe i postaje poput Isusa, hoda po vodi. Dokazuje da Crkva ipak jest Kristovo tijelo, ali ne zadugo.

Petrovo potonuće

Petra obuzima strah, on gubi vjeru i počinje tonuti. To se događa točno u trenutku kada prestaje gledati u Isusa i počinje promatrati nevolju u kojoj se nalazi. Crkva je Kristovo tijelo koje uspješno plovi po moru nevolja ovoga svijeta sve dok je zagledana u Krista – tada postaje poput njega. Primijetimo da su prilikom Petrova hoda po vodi i prilikom potonuća vanjske okolnosti ostale iste. Ono na što se orijentiramo u životu određuje kakvo će biti naše iskustvo. Petar je mogao birati želi li ovaj trenutak doživjeti kao strašnu oluju i nevolju ili kao boravak u Isusovoj blizini.

Velik problem u duhovnom životu nije samo htjeti nego i znati se koncentrirati na Isusa, pogotovo današnjem čovjeku, koji je rastresen morem nebitnih informacija. Kao da osobne brige i problemi nisu dosta, nego se još opterećujemo i tuđima prateći vijesti, društvene mreže, tračeve, lošu beletristiku itd. Kako ćemo onda gledati Isusa kada smo stalno uplašeni zato što nam uvijek nešto prijeti ili nedostaje, nešto smo dužni napraviti ili smo stalno za nešto krivi? Toliko smo rastreseni da vrlo lako smetnemo s uma da smo ljubljena Božja djeca, a tada sve kreće nizbrdo. Zato je u životu važno, osim trenutaka molitve, imati i vrijeme za opuštanje. Najstroži redovi u povijesti Crkve u svojem su dnevnom redu imali točku koja se zvala rekreacija. To je bilo vrijeme pražnjenja glave i srca od raznih briga kako bi se čovjek mogao smiriti i osposobiti da čuje lagani Božji šapat, poput Ilije u prvom čitanju.

Ilija se nalazi u velikoj nevolji: kraljica Izabela ga želi ubiti, pa on bježi u pustinju kako bi se spasio. No, prije nego što mu se Bog objavio, Ilija je morao hodati punih četrdeset dana (usp. 1 Kr 19,8). To je bilo vrijeme potrebno da se mentalno udalji od svih nevolja i sukoba koji su se netom prije odigrali, da se smiri i ponovno počne promatrati život iz prave perspektive, jer jedino takav može prepoznati Božji glas. U grču tjeskobe teško možemo susresti Boga. Koliko god vanjske okolnosti bile protivne, moramo odvratiti svoj pogled od njih, opustiti se, prihvatiti činjenicu da se Bog brine za nas, da nećemo izginuti, te onda podići glavu i tražiti njegov pogled.

Zaključak

Čak i ako toliko tonemo da ne vidimo izlaz, možemo poput Petra kriknuti: „Gospodine, spasi me!”, a Isus će pružiti ruku i izvući nas. Nijedna nevolja nije toliko velika da nas Bog ne bi mogao spasiti, zato nikada nemojmo svoju situaciju proglasiti beznadnom i kapitulirati. Isus je uvijek tu, čak i kada ga ne vidimo: on čeka da ga zazovemo, da ga primimo za ruku i da nas spasi.