Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Jr 20, 7–9; Ps 63, 2–6.8–9; Rim 12, 1–2; Mt 16, 21–27

Uvod

Apostol Šimun i ove nedjelje dobiva novo ime: prošloga tjedna Isus ga je prozvao Stijenom, a danas ga naziva sotonom. Što je to Petar učinio da je u tako kratkom vremenu dospio iz jednog ekstrema u drugi?

Petar se smatra učiteljem

Isus učenicima iznosi planove za dane koji su pred njima, no ne svoje planove i želje, već Očev plan za njegov život. Taj plan uključuje put u Jeruzalem i svu onu dramu koja će se tamo odviti. Petar Isusa „poče odvraćati“ od toga. Riječ koju smo mi preveli glagolom ‘odvraćati’ (grč. epitimaó) doslovno bi značila ‘dati pravu vrijednost’ nekoj situaciji, tj. ispraviti ono što je u dotičnoj situaciji pogrešno. Upotrebljava se kada netko tko ima vlast, zapovijedajući ili zabranjujući, ispravlja onoga tko je u njegovoj vlasti. Tako primjerice Isus kao učitelj prijeti svojim učenicima da ga ne prokazuju (usp. Mt 12,16), kao stvoritelj prijeti vjetru i moru da se utišaju (usp. Mt 8,26), a kao Gospodin prijeti zlodusima da napuste opsjednutoga (usp. Mt 17,18). U današnjem evanđelju Petar sebi uzima vlast nad Isusom, sebe proglašava njegovim učiteljem i prijeti, zapovijeda mu kako da živi. U ovoj situaciji naš je prijevod jezično dosta dobar, jer Petar pokušava Isusa doslovno odvratiti od vršenja Očeve volje i odvesti ga na neki drugi put koji je prema njegovu mišljenju bolji. Petar nema loše namjere, on ne nagovara Isusa da nekome izravno naudi, no ipak mu savjetuje da napusti Božji plan spasenja i posluša Petrov plan spasenja.

Petre, idi za mnom

Nije li to isto ono što je Sotona činio Isusu u pustinji (usp. Mt 4,1–11)? Đavao ga nije nagovarao da učini zlo nekome, nego samo da se udalji od Očeva plana, da krene nekim drugim putem i sam osmisli svoj život ovdje na zemlji. Zato Isus Petra sada uspoređuje sa Sotonom, štoviše, upućuje mu gotovo iste riječi kao i Sotoni u pustinji, s jednom bitnom razlikom: dok Sotoni doslovno govori, „Odlazi, Sotono!“ (grč. hypage satana), Petru, gledajući izvorni grčki izraz, govori, „Odlazi iza mene, sotono!“ (grč. hypage opisō mou satana). Dok Isus Sotonu trajno uklanja iz svoje blizine, Petra poziva da stane iza njega, odnosno da prestane glumiti učitelja i stane tamo gdje mu je mjesto: iza Isusa, da ide njegovim stopama i da ga slijedi kao vjeran učenik.

Proglasivši se Isusovim učiteljem, Petar postaje “sablazan“. Grčka je riječ skandalon, od koje dolazi naša riječ skandal, a upotrebljavala se kao naziv za kamen koji strši iz zemlje, o koji se putnik lako može spotaknuti i pasti. Petar, dakle, od stijene – čvrstog temelja na kojem će Bog podići Crkvu – vrlo brzo postaje kamen spoticanja,  odnosno prepreka Isusu na njegovu putu prema križu. Njegov je sastav i dalje isti – kamen, jer radi se o istoj osobi – ali sada se promijenio njegov stav prema Božjoj volji. Dok “Petar-Stijena” pušta Isusa da upravlja njegovim životom, “Petar-kamen spoticanja” želi upravljati Isusovim životom, jer mu nije „na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ (Mt 16,23; usp. Iz 55,8).

Božja volja i Božja logika

Pavao nas u Poslanici upozorava da se to isto ne bi i nama dogodilo: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2). Često svoje odluke donosimo na temelju svjetovnog načina razmišljanja, gdje gledamo koja je odluka najbolja iz čisto materijalnog stanovišta. Dobro je ono što vodi ugodi, zdravlju, zaradi, pozitivnim emocijama itd. Ali sve to pripada sferi svjetovnog. Pavao nas potiče da poput Isusa u svemu i prije svega tražimo Božju volju, pa čak i onda kada je ona bolna i teška, do te mjere da možemo izgubiti vlastiti život.

Primjer osobe koja je zbog Božje riječi trpjela sve moguće boli i nevolje jest prorok Jeremija. U prvom smo čitanju slušali samo malen dio jadikovki koje nalazimo u njegovoj knjizi. Jeremija je više puta bio na rubu odustajanja, nije mogao izdržati teret svoje službe. Čak optužuje Boga da ga je zaveo, tj. na prijevaru naveo da pristane biti prorok. I taman kada je odlučio napustiti službu, u srcu i u kostima javio mu se oganj. Jeremija je bio toliko povezan s Bogom da ga je osjećao čak i u kostima. Vjerujem da su mnogi od nas u nekom trenutku osjetili Božju blizinu kao neku toplinu u grudima, ali još nisam čuo da netko govori kako su mu kosti gorjele od siline Božje prisutnosti. Kada nas Bog počasti svojom blizinom, ne možemo drukčije nego pustiti ga da nas zavede, da nas uvuče u vrtlog svoje ljubavi… Tada iznova pristajemo na sve što nam on daje. Jer, kako je Petar jednom drugom prilikom rekao: A kome ćemo ići, ako ne Bogu? Jedini on ima riječi vječnoga života (usp. Iv 6,68).

Zaključak

Isus je učenicima rekao da ide u Jeruzalem uskrsnuti od mrtvih, da ide pobijediti smrt! A oni su čuli samo dio o patnji i smrti. Često svoj život promatramo na isti način. Očev je plan za Isusa bio predivan – uskrsnuće! To je plan i za svakoga od nas. No da bismo do njega došli, potrebno je proći kalvariju i progon. Ako Isus nije bio pošteđen, s kojim pravom mi to za sebe zahtijevamo? Ipak, ne treba se bojati. Često smo uplašeni jer imamo vrlo malo povjerenja u Boga, pa donosimo zaključke i proglašavamo katastrofu prije negoli smo dopustili Isusu da dovrši rečenicu. Pustimo ga da do kraja ispiše naš život. Božji je plan za svakoga od nas predivan, a predivan je i život svakoga od nas jer ne završava smrću, nego uskrsnućem. Samo trebamo imati povjerenja u Boga da nevolje kroz koje prolazimo imaju smisla, da se uvijek isplati učiniti ono što je ispravno te da će svakoj patnji i nepravdi doći kraj.