Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 45, 1.4–6; Ps 96, 1.3–5.7–10a.10c; 1Sol 1, 1–5b; Mt 22, 15–21

Uvod

Božja je riječ uvijek aktualna, a današnja govori o tome što Isus misli o pokušajima da se nasiljem izbori pravda – porivu koji se krije u svakome od nas.

Trik-pitanje

Prošle nedjelje slušali smo Isusovu prispodobu, a ove nedjelje slušamo zagonetku. Neprijatelji mu postavljaju verbalnu zamku: ako odgovori da treba dati novac caru, okrenut će židovske nacionaliste protiv sebe; ako kaže da ne treba, uznemirit će rimsku vlast. Po običaju, Isusov odgovor skriva u sebi puno više nego što se na prvi pogled čini. Isus traži denar, što je bio tadašnji tipičan novac, i pita za sliku i natpis na njemu. Srećom, taj novac imamo sačuvan, stoga znamo da se na njemu nalazila slika cara Tiberija, iznad čije je glave pisalo: „Cezar August Tiberije, sin božanskog Augusta.“ Njegov otac, car August, za čijeg se vremena Isus rodio, službeno je proglašen bogom nakon smrti (rimski je Senat smatrao da ima tu vlast). Na novcu je, dakle, bila slika božjeg sina. Isus vraća lopticu Židovima i njih stavlja u neugodnu situaciju, jer odgovoriti da je na novcu samo slika cara, bez da mu se pridjene puni, za Židove bogohulni naziv, moglo je biti vrlo riskantno.

Isusov odgovor

Isusov odgovor kako treba podati „caru carevo, a Bogu Božje” često se koristi kao temelj govora o poslušnosti državnim vlastima i obvezi plaćanja poreza, no to nije srž Isusove današnje poruke. “Slika” (ili doslovno grčki – ikona) koju Isus spominje teološki je pojam koji nas vraća na izvještaj o stvaranju čovjeka, gdje se govori da je čovjek stvoren na Božju sliku (Post 1,26–27). Isusovu rečenicu slobodno možemo proširiti u smislu da trebamo dati caru ono što nosi carevu sliku, a Bogu ono što nosi Božju sliku, odnosno same sebe, jer mi u sebi nosimo utisnutu Božju sliku.

Dati sebe Bogu pak znači uvijek živjeti po Božjim zakonima, držati se njegove Riječi, vjerovati da je On taj koji upravlja čitavom poviješću i da će njegova riječ biti posljednja. Naprotiv, uzimati stvari u svoje ruke i izravno kršiti Božje zapovijedi: „Ne ubij“, „Ne ukradi“, „Ne reci lažna svjedočanstva“, pa čak i onda kada mislimo da imamo plemenite motive, znači dati sebe u ruke Sotoni. Prečesto se čovjek umjesto logikom „caru carevo, a Bogu Božje“ vodi logikom „carevo meni, a Božje đavlu“. Mislim kako je iz ovoga jasno što Isus misli o reakcijama u kojima se nasiljem pokušava izraziti osobna povrijeđenost i istjerati pravda. Svatko od nas nosi u sebi barem malo ovog pravedničkog bijesa, ali osveta i nasilje nisu put koji je Isus pokazao.

Izvan Boga nema ničega

Gledajući neke starije dijelove Staroga zavjeta, stječe se dojam da Židovi dugo nisu znali je li Gospodin jedini Bog ili je on njihov Bog, kojem oni moraju služiti, dok postoje i drugi bogovi, koji su namijenjeni drugim narodima. S prorokom Izaijom, kojega smo slušali u prvom čitanju, konačno se razbistruje ova nejasna slika, jer Bog jasno govori: „… izvan mene sve je ništavilo. Ja sam Gospodin i nema drugoga…” (Iz 45,6). To znači da je držanje njegovih zapovijedi jedini put do mira, pravednosti i slobode. No ponekad je teško živjeti po Božjim pravilima, a pogotovo podnositi nepravdu unedogled čekajući da dođe pravda od Boga. U prvom smo čitanju čuli: „Iako me ne poznaš, naoružah te…” Većina nas krštena je prije negoli smo postali svjesni sebe, a potom smo, pomazani i nahranjeni euharistijom, dobili snažno oružje za borbu protiv nepravde: ne pušku, nego vjeru. Sveti Pavao govori: „… evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome…“ (1 Sol 1, 5). Kršćanstvo nije samo nauk nego i sila Duha Svetoga, ne samo putokaz već i moćno oružje kojim će se dokinuti nepravde, ali to se može ostvariti jedino našim osobnim posvećivanjem i vršenjem Božje volje, a nipošto uzimanjem stvari u svoje ruke i rješavanjem problema svijeta na svoj način.

Zaključak

Moramo spomenuti jedan jako važan detalj današnjeg evanđelja. Isus je uzeo denar i upitao: „Čija je ovo slika i natpis?“ Riječ „natpis” (grč. epigraphé) u cijelom se Novom zavjetu spominje samo u dvije zgode: ovdje i onda kada se govori o natpisu koji je Pilat, namjesnik cara Tiberija, dao izraditi i postaviti iznad Isusove glave, a na kojem je podrugljivo pisalo: „Kralj židovski“ (usp. Mk 15,26; Lk 33,38). Dok jedan smrtan čovjek na novcu sebe prikazuje božjim sinom, dotle pravi Sin Božji sebe na križu čini smrtnikom. Dok car Tiberije u nepravdi prolijeva tuđu krv kako bi osigurao svoju vlast, Božji Sin zbog nepravde i opačina drugih također prolijeva krv, ali svoju, kako bi se njegovi progonitelji i mučitelji mogli obratiti i živjeti (usp. Ez 33,11). To je jedini put i način pobjede nad nepravdom – trpeća Božja ljubav. U trenutku kada smo stvoreni, slika tog Boga utisnuta je u nas i tu sliku ima pravo vidjeti svatko tko s nama dođe u doticaj. Neka car nosi sav novac sa svojim likom, ali naša duša, naš život, pripadaju samo Bogu.