Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 25, 6–10a; Ps 23, 1–6; Fil 4, 12–14.19–20; Mt 22, 1–14

Uvod

Slušamo jednu pomalo suludu parabolu u kojoj ljudi koji su pozvani na nešto najljepše što postoji – na kraljevsko vjenčanje – iz nekog čudnog razloga odbijaju doći, a neki čak i ubijaju sluge koje im donose tu radosnu vijest.

Veliko slavlje

Zašto ljudi toliko vole svadbe? Naravno da se raduju zbog mladenaca, ali svadba je događaj koji nadilazi samo sklapanje braka; ona je mjesto gdje su, na neki način, sve naše potrebe zadovoljene: hrane i pića ima u izobilju, dragi su prijatelji raspoloženi, vesela glazba stvara dobar ugođaj, a odsustvo svake druge brige mami nas da poželimo nikada ne otići s toga mjesta. Stoga je u Starom zavjetu Božje kraljevstvo uspoređeno upravo sa svadbenom gozbom, a Isus se nadovezuje na tu sliku. Sva današnja čitanja govore o nekakvom stanju obilja: „gozba od pretiline” i „od izvrsna vina” (Iz 25,6), „čaša se moja prelijeva” (Ps 23,5), „Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu” (Fil 4,19). Ljudi po svojoj prirodi čeznu za takvom „gozbom”, za stanjem u kojem ih nikakva briga i tegoba ovoga svijeta više neće mučiti. No Isus u svoju prispodobu uvodi jedan neočekivan zaplet: uzvanici koje je kralj pozvao na jednu takvu veličanstvenu gozbu odbijaju doći! Današnja prispodoba govori o jednoj velikoj i žalosnoj osobini paloga čovjeka: o odbijanju Boga koji mu želi dobro, koji ga želi osloboditi od njegove patnje, od njegovih slabosti i nedostataka.

Pogrešna percepcija stvarnosti

Dva su glavna razloga zašto čovjek odbija ovaj Božji poziv. Prvi su uzrok pogrešni razlozi koji su posljedica iskrivljenog pogleda na svijet. Bog je po prirodi nevidljiv i zato nam je puno prirodnije osloniti se na ono što vidimo – na sebe i svoje sposobnosti. Tada mnogo radimo, stječemo novac, ugled i vještine koje će nam pomoći zadovoljiti naše potrebe. Netko može biti toliko uspješan i snalažljiv u ovome svijetu da mu kraljevska svadbena gozba naizgled postane nepotrebna. Koliko sam puta čuo izgovore poput: „Zašto bih išao u Crkvu kada mi je u životu dobro?” ili: „Meni ne treba ispovijed jer ja ne griješim.” Netko mi je čak rekao: „Od čega bi to mene Isus trebao spasiti kad ja nemam problema?”

Ovakva razmišljanja imaju dva korijena. Prvi je potpuno nepoznavanje sebe i namjerno okretanje glave od problema koji se tiču vlastite osobnosti. Kada neka osoba kaže da ne griješi i da je savršena, samo pitajte slaže li se njezin muž ili žena s tom izjavom. Drugi je korijen nepoznavanje Božje dobrote i ljubavi. Čovjek koji ne poznaje Boga misli da je sam na ovome svijetu i da se sam mora pobrinuti za sebe i za one do kojih mu je stalo. Jedan je uzvanik otišao „na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom” (Mt 22,5). Što će im nekakva svadba kada je njima u životu dobro? Uostalom, tko je toliko lud da im dadne nešto besplatno kada na svijetu ništa nije besplatno i za sve se moraš sam izboriti? Tako misle oni koji nisu upoznali besplatnu Božju ljubav i zato ne dolaze na njegovu svadbu. To se zove grijeh preuzetnosti.

Izgovori koji skrivaju ranjenost

Drugi je razlog zašto ljudi odbijaju doći na Božju gozbu osjećaj da nas je Bog povrijedio. Ne mrzimo ga zbog toga, nećemo ubiti njegove glasnike niti govoriti loše o njemu, ali doći u njegovu blizinu i biti istinski radosni zbog toga jednostavno ne možemo jer – Bože, povrijedio si me! Kada sam doživio nepravdu, nisi me branio; kada sam molio, šutio si; bolest i smrt mojih bližnjih nisi zaustavio; kada me boljelo, nisi bio tu… Znam da postoji neki veliki plan u kojem sve to ima smisla, ali mene trenutno boli i ne mogu doći na svadbu, smijati se, veseliti i praviti da nije tako. Stoga takva osoba iz pristojnosti izmisli neki izgovor za nedolazak: imam „njivu” ili „trgovinu”, ispričajte me.

Znam da se mnogi negdje duboko u sebi barem pomalo tako osjećamo, ali Evanđelje donosi radosnu vijest: Pred Bogom nitko ne mora glumiti! On poziva svakoga da dođe: povrijeđene, ljute, ranjene, duhovno hrome i kljaste… Svi koji se nađu na cesti, neka dođu i dopuste Bogu da ih ozdravi!

Zaključak

Kaže Pavao u poslanici: „Sve mogu u Onome koji me jača” (Fil 4,13), i zato ne smijemo nikada dopustiti da nas đavao zavara svojim lažima i odvoji od Boga. Prvi je korak prema svakom ozdravljenju, prema izlasku iz svakog problema, doći pred Boga i otvoriti mu svoje srce, iznijeti sve što je u njemu, koliko god to možda bilo ružno i neprimjereno za jednoga Kralja. On nas nikada neće odbiti, nego će svu tu ružnoću uzeti na sebe, na svoj križ, a nas učiniti čistima i dostojnima kraljevske gozbe.