Svetkovina Krista kralja – A
Čitanja: Ez 34,11–12.15–17; Ps 23,1–3.5–6; 1Kor 15,20–26.28; Mt 25,31–46

Uvod

Posljednja je nedjelja u crkvenoj godini; evanđelje ponovno govori o Kristovu drugom dolasku. No, dok je prošli tjedan naglasak bio na tome tko je taj Bog koji dolazi, danas nam evanđelje otkriva gdje ga možemo susresti.

Ovce i jarci

Isus svoju prispodobu temelji na riječima proroka Ezekiela, kojega smo slušali u prvom čitanju kako govori o suđenju i razdvajanju „ovnova i jaraca“ (Ez 34,17). Onomu tko se ikada bavio uzgojem ovih životinja odmah će biti jasno koja je svrha ove usporedbe: ovce su krotke i poslušne životinje koje slijede i slušaju svoga pastira, a jarci su tvrdoglave životinje koje se opiru i stalno idu gdje ne bi trebale te čine štetu. Obje su životinje vrlo korisne jer daju brojne sirovine, no unutarnja je narav životinje ono što čini razliku: ovce slušaju pastira, a jarci slušaju sebe. Nakon ovakvog uvoda očekivali bismo pouku o slušanju Božje riječi i izvršavanju Božjih zapovijedi, no Isus radi zaokret: pravednici su, ističe, oni koji su Boga prepoznali u gladnome, žednome, golome, strancu, bolesnome i utamničenome, a jarci su oni koji su to propustili učiniti.

Cjelokupan je Isusov govor o njegovu drugom dolasku, koji pratimo već tri nedjelje, odgovor na pitanje koje su mu postavili učenici: „Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?” (Mt 24,3). Oni traže vrijeme i znak jer žele trenutak ponovnog Božjeg dolaska dočekati spremni. U današnjoj se prispodobi čak četiri puta postavlja pitanje: „Kada te to vidjesmo?“ U Isusovoj reakciji dobivamo odgovor na pitanje kada će doći: On je već tu! Znak koji nas upućuje na njegovu blizinu jest znak križa. Križ nisu samo udovi pribijeni na drvo, već i Isusova glad, žeđ, golotinja, neprepoznatljivost, bolest i zatočeništvo. Svatko tko trpi takve nevolje u sebi ima utisnut Kristov križ, on postaje živi znak Božje blizine. Baš oni od kojih čovjek okreće glavu jer ne nalazi ništa privlačna na njima (usp. Iz 53,2), oni su tu da nas povedu u Božje kraljevstvo (usp. 1 Kor 1,18). Često siromašnima i potrebitima pristupamo sa stavom kao da smo mi njihovi spasitelji, kao da bez nas ne mogu, a zapravo su oni naša prilika da susretnemo Boga i da na posljednjem sudu budemo svrstani među pravednike.

Današnja svetkovina

Današnju svetkovinu Krista kralja, koja se slavi posljednje nedjelje u crkvenoj godini, utemeljio je papa Pio XI. 1925. godine, u vrijeme kada su se još osjećale snažne posljedice Velikog rata, a brojna totalitarna strujanja najavljivala novi. To je bilo vrijeme kada su ljudi polagali nade u razne ideje koje su obećavale spasenje od tmurne svakodnevice i rješavanje životnih problema, a vjernici su se okretali Crkvi propitkujući što im je činiti, koju stranu podržati, odakle dolazi spasenje? Današnja su čitanja odgovor na ta pitanja.

Prvo je čitanje dio većeg govora proroka Ezekiela u kojem on diže glas protiv „Izraelovih pastira… koji napasaju sami sebe” (Ez 34,2), odnosno ne brinu za dobro naroda, nego za sebe. Oni su slika korumpiranog vlastodršca. Bog ne obećava podići nekoga novoga kralja koji će biti pravedan vladar i donijeti mir narodu, već obećava da će on sam uzeti stvari u svoje ruke i osobno se „pobrinuti za svoje ovce” (r. 12), osobno postati njihov kralj. Bog je taj koji donosi spasenje i rješenje naših životnih problema, uključujući i onaj najveći – naše smrtnosti. Papa Pio XI. znao je da čovjekova pokvarena težnja da traži spasenje u nekom ljudskom liku nije nešto privremeno, nego trajan problem njegove pale naravi. Stoga se nije zaustavio na pisanju enciklika protiv takvih društvenih sustava, već je utemeljio današnju svetkovinu kako bi se jedna spoznaja trajno obnavljala u pameti budućih generacija: Spasitelj je već došao; to je Bog sâm – Isus Krist! Ova nas oslobađajuća istina lišava svih strahova od političkih i drugih životnih neizvjesnosti, jer Bog ostaje kralj dovijeka, a sve društvene turbulencije i promjene nisu toliko važne: sve će one proći, dok Bog jedini ostaje. Crkva je izdala brojne dokumente o važnosti sudjelovanja vjernika u društvenom životu zajednice, što uključuje i bavljenje politikom. Neki su pozvani i tako služiti Bogu. No to je poziv nekolicine, dok je ono na što smo svi bez izuzetka pozvani, živjeli mi u demokraciji ili diktaturi, miru ili progonstvu, pandemiji ili normali, izrečeno u današnjem evanđelju: gladnoga hraniti, žednoga pojiti, stranca primiti, gologa zaogrnuti, bolesnog i utamničenog pohoditi.

Zaključak

Stekao sam dojam da su se u misaonim obrascima mnogih ljudi ustalili nekakvi stupnjevi rasta u vjeri. Najprije je tu obraćenje, potom dublje poniranje u molitvu i sakramentalni život, zatim rad na evangelizaciji, a na kraju, kao najviši stupanj vjerske zauzetosti, društveno-političko djelovanje i borba za ugradnju kršćanskih vrednota u civilni poredak. Naravno da i to može biti poslanje jednog vjernika, no možda ipak ima previše pojedinaca koji svoju svetost žele ostvariti kao novi sveti vladar, sveti biskup ili sveti evangelizator, a malo tko se osjeća pozvanim biti nova sveta Majka Tereza – biti osoba koja će raspetoga Krista prepoznati u onim najmanjima i najpotrebnijima.