Druga nedjelja došašća – B
Čitanja: Iz 40,1–5.9–11; Ps 85,9ab–14; 2Pt 3,8–14; Mk 1,1–8

Uvod

Napokon napuštamo temu posljednjeg suda i okrećemo se najavama Isusova rođenja, koje ne počinju s Novim zavjetom i djelovanjem Ivana Krstitelja, već puno prije, sa starozavjetnim prorocima.

Put u pustinji

Slušali smo sâm početak Markova evanđelja u kojem Marko jasno naznačuje da njegova knjiga nije djelo za sebe, nego nastavak povijesti koju Bog ima s Izraelom i ljudima. Kao što na početku nekih serija imamo podsjetnik: „U prošlim epizodama gledali smo…”, tako nas i Marko danas podsjeća na prošle epizode, odnosno na ono što su proroci govorili. Ako ne poznajemo dobro Stari zavjet, nećemo do kraja shvatiti nijednu stranicu Markova evanđelja, ne samo zato što će nam biti teško pratiti radnju nego i zato što nećemo moći razumjeti starozavjetne simbole kojima je protkano to Evanđelje, pa tako i ovaj današnji ulomak.

Već u prvoj rečenici citiraju se Malahija i Izaija (usp. Mal 3,1; Iz 40,3), proroci čija su djela obilježena najavom Kristova dolaska. Marko njihove riječi primjenjuje na Ivana Krstitelja, kojega naziva glasnikom (doslovno anđelom) koji je poslan u pustinju da pripravi put. Ovu smo scenu već vidjeli u Knjizi Izlaska kada je Bog poslao anđela da vodi Izraelce kroz pustinju, da ih na tom putu čuva i uspješno dovede do cilja (usp. Izl 23,20). Pustinja je u tih 40 godina lutanja postala mjesto kušnje, ali i škola u kojoj je Izrael učio kako hoditi Božjim putem da bi se očistio od mentaliteta robovanja te mogao slobodan ući u obećanu zemlju.

Naš prijevod ovih proročkih riječi pomalo je nespretan: u izvorniku ne piše da treba pripraviti put Gospodinu, već Gospodnji put. Ne treba pripraviti put kojim će Bog proći, nego put kojemu je Bog autor – a to su Božje zapovijedi koje su Izraelci dobili u pustinji. To je put pravednog načina života koji je Gospodin osobno zacrtao, a koji je s vremenom zarastao i postao neprohodan jer nitko njime nije išao, jer se narod odmetnuo od Boga. Stoga Izaija, a sada i Ivan Krstitelj, pozivaju na obraćenje: poravnite Gospodnje staze, ponovno krenite putem pravednosti kako biste spremno dočekali onoga koji uskoro dolazi.

Evanđelje nam u liku Ivana Krstitelja nudi još jednu aluziju na proroka Malahiju, koji je navijestio kako će prije Gospodnjeg dolaska ponovno doći Ilija (usp. Mal 3,23). Krstitelj se oblači i govori poput Ilije (usp. 2 Kr 1,8) te se, također poput Ilije, hrani onim što mu Bog providi (usp. 1 Kr 19,4–8). Ovu aluziju sâm Isus poslije potvrđuje (usp. Mk 9,12s).

Spasitelj

Svi ovi simboli trebali bi nam natuknuti da se Bog ponovno priprema učiniti veliko djelo spasenja u našoj povijesti: povesti novi Izlazak u novu obećanu zemlju. On će se dogoditi uskoro i nadmašit će sva očekivanja. To je radosna vijest – evanđelje – da spasitelj dolazi. Sjećam se, jednom me neka osoba pitala: „A od čega me Bog to treba spasiti?” Ja bih se radije zapitao: A od čega ne?! Koje je to područje u mojem životu toliko savršeno i dobro da mogu reći da je sve pod kontrolom i da mi ne treba Božja milost i Božje vodstvo? Svima treba spasitelj koji će nam okončati ropstvo i skinuti krivnju (usp. Iz 40,2). Oduvijek su ljudi očekivali, tražili, vapili za spasiteljem. Zanimljiva je riječ evanđelje koju toliko upotrebljavamo, a malo tko zna da ona nekoć nije imala samo kršćansko značenje. Jedan natpis iz antike (Prienski kalendarski natpis) govori da je Providnost podarila čovječanstvu spasitelja koji će dokinuti sve ratove i sve dovesti u red, a njegova je objava radosna vijest (evanđelje) svijetu. Taj natpis govori o rođenju božanskog cara Augusta. U njega su narodi upirali pogled, prikazivali mu molitve i žrtve kako bi bili oslobođeni od tereta i muka prolazne svakodnevice. Kada Marko svoje djelo započinje riječima: „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega” (Mk 1,1), on izravno i vrlo hrabro govori da car August nije ni Bog ni spasitelj, niti su to mnogi drugi koji su nudili isprazna obećanja spasenja, već jedino Isus Krist. To je i glavna tema Markove knjige.

Zaključak

Nekada se čini kao da Spasitelj nije došao te da i dalje u svojim nevoljama vapimo, što nebesima, što ljudima, da nas spase. A spasenje je već tu, nadohvat ruke: u svetim sakramentima Isus dolazi i spašava nas, mijenja i nas i našu okolinu ako mu to dopuštamo, ako prihvaćamo njegov poziv na obraćenje. Božić nije sladunjava priča o nekom slatkom djetetu, nego dolazak jedinoga Spasitelja, koji je svojom neviđenom ljubavlju i žrtvom pobijedio sve neprijatelje ljudi, pa čak i samu smrt.