Treća nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Jon 3,1–5.10; Ps 25,4b–7bc.8–9; 1Kor 7,29–31; Mk 1,14–20

Uvod

Nekada događaji iz Evanđelja djeluju poprilično banalno i nestvarno: Isus sretne dva brata, pozove ih da idu za njim, a oni sve ostave i pođu za njim – samo tako! No ljudi se u stvarnosti tako ne ponašaju, stoga je vjerojatno da postoji neka pozadina koju tek trebamo iščitati da bismo shvatili što se to točno dogodilo u današnjem evanđeoskom čitanju.

Odgoj za poziv

Isus danas nije naišao na slučajne prolaznike pa ih usput odlučio pozvati da postanu njegovi učenici. Znao je dobro tko su oni, a i učenici su na neki način poznavali njega. Prošle smo nedjelje govorili o čovjeku bogotražitelju, onome koga unutarnji nemir tjera da traži načine kako da nadiđe prolazno i dohvati vječno. Znamo da su Andrija i Ivan već bili Ivanovi učenici (usp. Iv 1,37). Oni su već otprije intenzivno tražili odgovore na svoja životna pitanja i iščekivali dolazak Mesije. Možemo samo maštati o tome kakva su sve duhovna iskustva dotad stekli boraveći s Ivanom Krstiteljem. Susret s Isusom za njih nije bio nešto što je palo iz vedra neba, već kulminacija njihova dotadašnjeg duhovnog života. Bog može u jednom trenutku izravno pozvati osobu, no on je prisutan i prije toga; on tijekom cijeloga života kroz razne životne događaje odgaja i priprema osobu za jedan bliži susret. Sveto pismo ne otkriva puno toga o životima Abrahama, Mojsija ili brojnih proroka prije negoli ih je Bog izravno pozvao, a ne znamo mnogo ni o životima samih apostola, no jedno znamo: nijedan dio njihovih života nije bio puka slučajnost, već ga je Bog pomno planirao i polako sve vodio prema trenutku poziva.

Tako ni naša povijest ni naš život nisu slučajnost. Koliko god nam neke stvari koje smo proživjeli djeluju nebitno, uzaludno ili nepotrebno bolno, sve će one dobiti smisao kada se nađemo s Bogom oči u oči. Kroz sve što nam se u životu događa, Bog nas odgaja. Na nama je odabrati hoćemo li se opirati i tvrdoglavo gurati svoju volju ili pozvati Boga da nam pokaže gdje se u svim tim nejasnoćama nalazi ispravan put.

Odaziv

Danas Isus viče: „Ispunilo se vrijeme!“ (r. 15); vrijeme otkupljenja i spasenja cijelog ljudskog roda, ono što su patrijarsi pretkazali, a proroci najavljivali. Isusova pojava nije bila tolika novost: Židovi su dugo očekivali da će se pojaviti netko takav i zato su učenici mogli, naizgled tako lako, napustiti sve što su radili i poći za njim. No za taj se trenutak prethodno valjalo dobro pripremiti vježbajući se u vjeri i ostalim krepostima. Učenici su mogli lako ostaviti mreže, lađu i oca zato što im sve to nikada nije ni bilo životni prioritet, nego im je primarno bilo osluškivanje Boga i odgovaranje na njegov poziv. To je bilo njihovo temeljno poslanje, a njihov je svakodnevni posao bio samo zanimanje koje su u svakom trenutku bili spremni odbaciti ako ih Bog na to pozove. No ipak moramo malo nagađati i reći da je vjerojatno bilo nešto i u Isusovu pogledu dok ih je pozivao, nešto neodoljivo što su samo oni mogli prepoznati (usp. Mt 11,25). Svatko tko ga je upoznao zna da u Isusu postoji nešto neodoljivo što nas potiče da mu želimo biti što bliže.

Starozavjetni pozivi

Prošle smo nedjelje u prvom čitanju slušali o Samuelovu pozivu, a danas slušamo o pozivu koji je upućen Joni. Svi starozavjetni pozivi imaju isti obrazac: Bog zove osobu i šalje je nekamo. Tako Joni govori: „Ustani… idi u Ninivu…” (Jon 3,1), Abrahamu kaže: „Idi iz zemlje svoje…” (Post 12,1), a Mojsija potiče: „Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu…” (usp. Izl 3,10). Svi su ti likovi pomalo oklijevali, svaki iz nekog osobnog razloga. Neki od njih nisu vjerovali u vlastite mogućnosti i bojali su se neizvjesnosti, dok za Jonu znamo da je mrzio svoje poslanje jer je želio smrt okrutnih Ninivljana, a ne obraćenje.

No Isusov je poziv drukčiji: on ne šalje ljude na neko mjesto, nego ih zove da idu za njim (usp. r. 17). Poslije će i apostoli biti odaslani poput starozavjetnih likova: „Pođite po svem svijetu…” (Mk 16,15), ali ovaj prvi poziv tada ne prestaje. Kršćaninu hodanje za Isusom uvijek ostaje ne samo važnije od konkretnog vršenja životnog poslanja nego i preduvjet za to poslanje. Velika je đavlova zamka kada, u ime velikih životnih obaveza koje se zaista tiču našega poslanja, postrani ostavljamo molitvu, trapljenje, Sveto pismo, duhovno štivo… Osnovni je poziv svakog kršćanina biti poput Krista. Tek kada tu rastemo, postajemo sposobni za ostale životne dužnosti.

Zaključak

Možemo reći da pozivi pojedinih učenika i nisu toliko bitni za glavnu radnju Evanđelja, ali ih ipak sva četiri Evanđelja donose jer su to bili ključni trenuci u njihovim životima – susreti s Isusom, licem u lice. Možemo samo zamišljati koliko su se često poslije u molitvi učenici vraćali na trenutak poziva, pogotovo onda kada su nastupile teškoće: kada je Isus bio predan ili dok su čekali da i njih pogube. Koji je naš trenutak kada smo prvi put doživjeli intenzivan susret s Isusom? Kada mi je postalo jasno poput dana da je on zaista živ, da mu je stalo do mene i da me on, bez obzira na to što ja učinio ili rekao, i dalje bezuvjetno prihvaća? Možda bismo trebali češće prizvati u sjećanje i iznova proživljavati taj trenutak prvog zaljubljivanja. Neka on u nama stalno održava žudnju za Isusovom blizinom i spremnost da na njegovu riječ ostavimo mreže svojega života i pođemo za njim.