Šesta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Lev 13,1–2.45–46; Ps 32,1–2.5.11; 1Kor 10,31–11,1; Mk 1,40–45

Uvod

Isus opet ozdravlja, ovoga puta tako što dodiruje nedodirljivog, prihvaća odbačenog, nečistog čini čistim. Time u slici najavljuje jedan od najljepših darova koji je ostavio svojoj Crkvi – sakrament sv. ispovijedi.

Gubavac je isključen iz zajednice

Guba je u starini bila vrlo teška i neizlječiva bolest. Vjerovalo se da je vrlo zarazna, stoga bi već od pojave prvih simptoma osobe bile potpuno isključene iz zajednice. Ni članovi obitelj nisu im se smjeli približiti. U prvom čitanju slušali smo pravila o gubavcima iz Levitskog zakonika. Čitamo kako su gubavci morali biti izdaleka prepoznatljivi, poderani i raščupani da im se slučajno tkogod ne bi približio. Prekrivenih usta, morali su vikati: „Nečist! Nečist!“ da ne bi slučajno pljuvačkom zagadili tlo pod sobom. To je ono što gubu razlikuje od svih drugih bolesti koje imamo u Bibliji, poput sušice, ognjice ili raznih invaliditeta. Guba je osobu isključivala iz zajednice, a znamo koliko je Židovima bilo važno zajedništvo i povezanost s drugim ljudima: toliko da su nebesko blaženstvo uspoređivali sa svadbenom gozbom kojoj nema kraja. Ne zbog obilja jela i pića, nego zbog zajedništva s drugima. Tek je u zajednici čovjek dobivao svoj smisao, u povezanosti s drugima nalazio se život. Gubav čovjek bio je bespomoćno odsječen od svega toga, odsječen od izvora života, pa možemo reći da su gubavci zaista bili nalik hodajućim mrtvacima.

Bolest je posljedica grijeha

Ako želimo do kraja shvatiti Isusovo djelovanje, važno je spomenuti još jedan detalj iz židovskog pogleda na svijet. Za Židove su bolest, zlo ili patnja uvijek bili posljedica grijeha. Gubavci su bili isključeni iz zajednice ne samo zato što su bili tjelesno zarazni nego i zato što su bili moralno okuženi: guba ih je zadesila zbog njihova grijeha. Ako taj grijeh nije bio javno poznat, sigurno su onda u tajnosti učinili nešto što ne žele priznati (usp. Job 11,4–7). Stoga se Židovi nisu samo bojali gubavaca nego su ih i prezirali – oni su za njih bili otpadnici od Božjega zakona. Ovo nam potvrđuju i propisi iz Levitskog zakonika: gubu ili izlječenje od gube utvrđivao je svećenik, kao osoba zadužena za područje grijeha i obredne čistoće. Ako bi se utvrdilo da je neka osoba ozdravila od gube, to se tumačilo kao da joj se Bog smilovao i ukinuo joj kaznu, pa je ta osoba morala u Hramu prinijeti tzv. „žrtvu naknadnicu“ (Lev 14,12), kojom se Bogu davala zadovoljština za grijehe. Zato Isus šalje gubavca da se „pokaže svećeniku i prinese za svoje očišćenje“ (Mk 1,44).

Ovdje vidimo da Isus nije došao tek ozdravljati i pomagati ljudima koji su, eto, nekim spletom okolnosti zapali u nevolju. On je došao osloboditi nas od grijeha, od onoga za što smo zaista krivi. U Evanđelju je jasno naglašeno da se Isus „dotače“ gubavca, što znači da ne odbacuje okuženog, nego ga u potpunosti prima, prihvaća i ozdravlja. Ovo je vjerojatno prvi put nakon mnogo godina da ga je netko pogledao, a kamoli dotaknuo.

Sakramentalna struktura čuda

No primijetimo još nešto u opisu ovog događaja. Okuženi dolazi pred Isusa, kleči, traži ozdravljenje, a Isus pruža ruku i govori: „Budi čist!“ Ali kao da u pozadini čujemo: „Ja te odrješujem od tvojih grijeha.“ Nisu li to dvije iste stvari? Na kraju Isus daje i svojevrsnu pokoru: otići u Hram prinijeti žrtvu. Isus ovdje, kao na početku povijesti, svojom riječju stvara novog čovjeka (usp. Post 1,3). U ovom izvještaju vidimo sliku, nagovještaj onoga što će Isus poslije učiniti: utemeljiti sakrament pokore i darovati ga Crkvi da u njegovo ime ozdravlja i čisti ljude, gradeći tako novo čovječanstvo.

„Budi čist!“ Jeste li ikada čuli ljepše riječi od ovih? Budi čist od svojih grijeha, od svojih propusta, padova, nemara, nedjela, zločina… Pa bile ti ruke i do lakata u krvi ogrezle, budi čist, jer nema takvih grijeha koje Bog nije u stanju oprostiti, nema tog zla od kojeg te Bog nije u stanju osloboditi ni zločina koji bi mogao spriječiti Boga da te ponovno primi u svoje zajedništvo. To zna i đavao; zato ljude uvjerava u suprotno. Toliki ne idu na ispovijed zato što vjeruju da prvo moraju srediti svoj život, misleći: „Kako ću tako grešan pred Boga?” Ili pak vjeruju da bi zbog načina na koji žive bilo licemjerno od njih otići u crkvu. Tako ulaze u začarani krug u kojem se zbog grijeha ne ispovijedaju, a griješe jer nemaju milost ispovijedi da ozdrave. U ovom odlomku iz Markova evanđelja koji smo čuli, važno je primijetiti: nije Isus taj koji je došao gubavcu, nego je gubac došao k njemu, i to dok je još bio gubav, dok je još sav bio u svojoj bolesti, svojim grijesima, nemoćima i nedjelima. Nije prvo sâm ozdravio pa onda krenuo dalje, jer tako mu Isus više ne bi ni trebao.

Zaključak

Na ispovijed idemo upravo zato što se ne možemo sami osloboditi grijeha niti dovesti svoj život u red. Isus zove baš ovakve: bolesne, gubave, licemjerne, grešne. Zbog njih je došao na svijet. Ispovijed i opraštanje grijeha nisu nagrada za dobre vjernike, nego lijek za bolesne, a Crkva nije elitni klub, nego bolnica. U ispovjedaonicu ne dolazimo sređeni, nego takvi iz nje izlazimo. Zato svećenik na kraju ispovijedi kaže: „Idi u miru!“
Današnje je evanđeosko čitanje odličan uvod u korizmu koja počinje za nekoliko dana. Nemojte se bojati ili sramiti doći na ispovijed. Svi grešni i gubavi, Isus baš vas poziva.