Druga korizmena nedjelja – B
Čitanja: Post 22,1–2.9a.10–13.15–18; Ps 116,10.15–19; Rim 8,31b–34; Mk 9,2–10

Uvod

U današnjem evanđelju Isus svojim preobraženjem na najjasniji mogući način očituje svoje božanstvo. No odmah učenicima daje podosta zbunjujuću zapovijed: zabranjuje im da ikome o tome govore „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Ako je Isus došao otkriti Božje lice svijetu, zašto zabranjuje širenje te radosne vijesti?

Božja objava

Zbog svoje nepristupačnosti i udaljenosti od svakodnevnog života, gore su i brda ljudima starine simbolizirala sveta mjesta na kojima se čovjek mogao približiti nebesima. Današnji čovjek također, penjući se na planinu, u susretu s usponom i nesvakidašnjom prirodom teško može ne početi razmišljati o veličanstvenom stvoritelju tih divota. Mnoge Božje objave dogodile su se upravo na brdu: Bog se Abrahamu objavljuje na brdu u Moriji (usp. Post 22,5), kako svjedoči današnje prvo čitanje; objavljuje se Mojsiju na brdu Sinaju (usp. Izl 19,20); objavljuje se Iliji na gori Horebu (usp. 1 Kr 19,8s). Prisjetimo se također da se i Isus često uspinjao na gore kako bi se ondje u osami i molitvi susreo sa svojim Ocem (usp. Mt 14,23).

Stoga, kada u današnjem evanđelju slušamo da Isus s trojicom odabranih učenika uzlazi na „goru visoku“ (Mk 9,2), to bi nam trebalo biti jasan znak skorašnje Božje objave. Čak je posebno naglašeno da je riječ o visokoj gori. Penjući se, učenici su vrlo vjerojatno očekivali da će se uskoro dogoditi nešto posebno: možda će se Bog objaviti Isusu kao što je to učinio Mojsiju i Iliji, možda će mu dati neke zapovijedi ili sklopiti s njime savez. No događa se nešto neočekivano: umjesto da Bog siđe s nebesa, Isus se preobrazuje u božanstvo. To nije tim riječima navedeno, ali jasno piše da mu haljine „postadoše sjajne, bijele veoma” (r. 3), a upravo takve nose stanovnici neba (usp. Otk 4,4; 7,9; 12,1). Osim toga, ukazuju se još dva nebeska stanovnika – Ilija i Mojsije – dva lika koja su se u Starome zavjetu uspjela najviše približiti Bogu, a ujedno su predstavnici Zakona i proroka. Ipak, ni oni Boga nisu uspjeli vidjeti licem u lice (usp. Izl 33,22s; 1 Kr 19,13; Iv 1,18). No sada, na ovom brdu, Isus otkriva svoje božansko lice i svojim učenicima daje milost da ga ugledaju. Oni pak ostaju bez riječi „jer bijahu prestrašeni“ (Mk 9,6). Strah je reakcija na Božju prisutnost, ali ne strah u smislu bojazni, nego strahopoštovanja: osjećaja malenosti i nedostatnosti pred veličinom i veličanstvom stvoritelja svemira. Potom se iz oblaka čuje glas, još jedan znak Božje prisutnosti (usp. Izl 19,9), kojim nebeski Otac potvrđuje da je Isus njegov ljubljeni Sin, kao što je to učinio i prilikom njegova krštenja (usp. Mk 1,11).

Mesijanska tajna

Pošto je sve završilo, Isus s apostolima silazi i daje im neobično naređenje „da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Na ovakve zapovijedi šutnje nailazimo kroz cijelo Markovo evanđelje (usp. Mk 1,44; 3,11; 8,30). Ovu pojavu bibličari nazivaju „mesijanska tajna“. Zašto Isus to radi? On od početka svoga javnog djelovanja jasno pokazuje da je Bog i obećani Mesija koji će ispuniti starozavjetna obećanja. No ljudi koji su ga slušali imali su krivu sliku o Mesiji, vlastito tumačenje o tome tko je Krist i na koji će način on uspostaviti Božje kraljevstvo. Drugim riječima, imali su predrasude o Mesiji: očekivali su da će on uspostaviti zemaljsko kraljevstvo i donijeti slobodu od zemaljskog ropstva. Da je Isus odmah došao i obznanio: „Ja sam Mesija“, bio bi stavljen u okvir ljudskih očekivanja, a znamo da tuđa očekivanja nitko ne može ispuniti, pa ni sâm Bog. Stoga Isus poučavajući i čineći znamenja postepeno otkriva dijelove svoga identiteta. Jedna od njegovih važnijih poruka, a koju Židovi nisu bili spremni prihvatiti, jest ona da Mesija mora trpjeti i umrijeti (usp. Mk 9,31; 9,31; 10,33). Zbog toga tek na svome suđenju prvi put javno i nedvojbeno očituje svoj božanski identitet (usp. Mk 14,62). Dok se sve to nije dogodilo, učenici nisu smjeli razglašavati o božanskoj sili koja je na djelu, jer se bez Kristove muke i uskrsnuća ne može ispravno shvatiti ni njegovo poslanje.

Nakon događaja iz današnjeg evanđeoskog čitanja Isus prestaje dokazivati svoje božanstvo i počinje govoriti o svojoj drugoj mesijanskoj odlici, onoj Boga patnika. Zato nam Evanđelja poslije opisuju jedno drukčije Isusovo preobraženje. On se ponovno s ista tri učenika uspinje na goru, ali ovoga puta ne na brdo Tabor, nego na Maslinsku goru. No dok mu je na Taboru lice zasjalo nebeskim sjajem, u Getsemaniju mu se zamutilo krvavim znojem. Dok je na Taboru razgovarao s nebeskim stanovnicima, ovdje mu je društvo pravio Sotona, stanovnik Podzemlja. Božji glas o „ljubljenom Sinu“ više se nije čuo. Pratioci koji su prije s njime dijelili trenutak njegove slave i poželjeli sagraditi sjenice kako bi na tom mjestu ostali zauvijek, u trenutku njegove muke spavaju, a u času uhićenja bježe. Na Taboru se Isusovo čovječje lice preobražava u božansko, a na Maslinskoj gori počinje preobražaj u nečovječno: kako reče prorok Izaija, „tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka“ (Iz 52,14). Zbog toga je Isus učenicima branio svjedočiti o Božjoj slavi koja se u njemu očitovala. On je prvo morao pretrpjeti svoju muku kako bi u ljudima razbio predrasude i krive slike o Bogu, jer Bog nije vladar i gospodar koji je došao satrti zlikovce, nego trpeća ljubav koja je došla umrijeti umjesto njih, umjesto nas. Tek kada su učenici upoznali takvoga Krista, mogli su dobiti zadaću da glas o njemu pronesu do nakraj svijeta (usp. Mk 16,15).

Zaključak

Isus je u svom životu imao trenutke očitovanja slave i očitovanja patnje – oni se uvijek moraju gledati zajedno. No patnja nije imala posljednju riječ u njegovu životu, nego uskrsnuće. Mi, njegovi učenici, isto to možemo očekivati u svojim životima. U trenucima milosti, kada ćemo se nalaziti na Taboru i upijati Božju blizinu, zahvalimo mu, ali se također sjetimo da tamo ne možemo sagraditi sjenice i vječno ostati u oblacima, nego da nam valja sići i uzeti na sebe vlastiti križ. Kada dođu trenuci tame, trenuci naše Maslinske gore i uspinjanja na Kalvariju, sjetimo se da posljednju riječ ima uskrsnuće. Kada nas život s vremena na vrijeme pritisne – možda je pritisne slaba riječ – kada nas počne nemilosrdno i nepravedno mljeti, drobiti i gaziti, sjedinimo tu muku s Kristovom mukom, prikažimo mu svoje boli. Iako je svoju muku za spasenje svijeta već podnio, Isus želi da ga zazovemo, da dođe i pomogne nam nositi naš križ. Želi biti ono malo tinjajuće svjetlo koje će nam osigurati da se u toj tami ne izgubimo, nego da dočekamo dan svoga uskrsnuća, kada će Bog konačno dokinuti svaku suzu i bol te patnje više biti neće (usp. Iz 25,8), a ostat će samo Bog, koji će nam biti dosta (usp. Iv 14,8).