Prva korizmena nedjelja – B
Čitanja: Post 9,8–15; Ps 25,4bc–5ab.6–7bc.8–9; 1Pt 3,18–22; Mk 1,12–15

Uvod

Svake nam godine prva korizmena nedjelja donosi izvještaj o Isusovoj kušnji u pustinji. Dok evanđelisti Luka i Matej detaljnije opisuju Isusovu kušnju, Marko nam donosi samo jednu rečenicu, no vidjet ćemo kako je i ona dovoljna da nam u sjećanje dozove cijelu dramu ljudske povijesti.

Isus je novi Adam

„I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.” (Mk 1,13). Brojka četrdeset u Bibliji simbolizira vrijeme čišćenja i kušnje: četrdeset su dana padale potopne kiše dok je Gospodin čistio svijet od opačina (usp. Post 7,17); Izraelci su četrdeset dana bili kušani dok je Mojsije na Sinaju sklapao Savez s Gospodinom (usp. Izl 24,18); četrdeset je godina u pustinji Izrael bio kušan hoće li slijediti Božji zakon (usp. Pnz 8,2). Na tom tragu, korizmeno vrijeme simbolički traje četrdeset dana kako bi se, u skladu s biblijskom tradicijom, označilo vrijeme čišćenja i kušnje. Nadalje piše da je Isus bio sa zvijerima i da ga je iskušavao Sotona. Još je jedan biblijski lik boravio u društvu zvijeri dok ga je Sotona iskušavao, a to je bio Adam (usp. Post 2,19s). Za razliku od Adama, koji se nalazio u edenskom vrtu, Isus se nalazi u pustinji, jer to je ono što je ostalo od zemlje nakon grijeha.

Adamov pad, opći potop i savez na Sinaju neki su od ključnih trenutaka povijesti u kojima je Bog s ljudima sklapao savez. No ljudi te saveze nisu poštovali, nego su u kušnjama uvijek iznova padali. Isus je svojim utjelovljenjem na sebe preuzeo breme cijele ljudske povijesti: on odlazi u pustinju kako bi sve te kušnje čovječanstva sâm proživio i odolio im. Tamo gdje su ljudi pali, Isus ostaje vjeran, te tako počinje stvarati novo čovječanstvo.

Božja riječ nas čisti

Kao što Isus u pustinji tijekom četrdeset dana proživljava ljudsku povijest, i mi u korizmenom vremenu radimo isto: u starozavjetnim čitanjima slijedimo ključne trenutke starozavjetne povijesti, a u čitanjima iz Evanđelja slijedimo ključne trenutke Isusova života, koji svoj vrhunac imaju u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. S korizmom se često povezuju razgovori o tome tko se čega odrekao, a u Evanđeljima nas Isus poziva na molitvu, post i dobra djela. No sve pohvalno što ćemo raditi u korizmi ima jedan glavni cilj – povratak Bogu. Na tom putu često zaboravljamo na jedno od najjačih oruđa koje imamo, a to je čitanje Svetog pisma. Bog je prisutan u svojoj Riječi: čitajući Bibliju, poput Isusa u pustinji proživljavamo ključne trenutke povijesti spasenja, rastemo u vjeri i postajemo sličniji Bogu. Ima li išta snažnije, išta što prodire dublje u naše biće ili jače potiče na promjenu od Božje riječi (usp. Heb 4,12)? Uz sakramente, ona mora biti stožer našega duhovnog života.

Čišćenje od grijeha

Što više rastemo prema svetosti, što više životnog iskustva skupljamo, sve više svjedočimo količini zla koje postoji u svijetu. Ne svjedočimo tom zlu tek prateći vijesti, nego smo mu, nažalost, i sami često svjedoci. Postoji toliko ljudi, čak i u našoj okolini, koji gledaju samo na sebe te namjerno izazivaju štetu i razdor. Sumnjam da ima ikoga među nama tko se nije našao u situaciji da zavapi: „Pa dobro, Bože, zašto to dopuštaš? Zašto jednostavno ne uništiš te ljude da možemo živjeti u miru?“ Bog nam odgovara u današnjem prvom čitanju: „Nikad više vode potopne neće uništiti živa bića“ (Post 9,11) – odsada će vode potapati grijeh, a grešnici će ući u lađu i spasiti se. To se događa u krštenju (usp. 1 Pt 3,20s), to se događa svaki put kad odemo na ispovijed. Voda prestaje biti izvor kaosa i straha te postaje izvor milosti i praštanja. Bog ne uništava ni najgore zločince, jer ih voli i želi da se obrate, da žive, i da svi zajedno kao braća dođemo u njegovo kraljevstvo. Isus nije propovijedao: „Zlikovci, gotovi ste“, nego je pozivao: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). To je ujedno razlog zašto Bog ne uništava ni tebe ni mene. Jer kada bismo stali pred Božje lice uzdajući se u svoju pravednost, tko bi opstao (usp. Ps 130,3)?

Duga – znak milosti

Bog šalje kišu milosti u naš život, no nekada nam te Božje vode spasenja izgledaju kao mučenje, a ne milost. Duga – znak Božjeg obećanja i saveza – ima dva zanimljiva svojstva. Prvo, javlja se samo kad istovremeno imamo sunce i kišu. Najplodnija razdoblja našeg duhovnog života razdoblja su kušnji i nevolja, ali samo ako ih prolazimo s Bogom. Drugo, da bismo dugu ugledali, moramo se od nje udaljiti: ne možemo je vidjeti dok stojimo ispod nje. Tako i na svoje tegobe trebamo gledati s vremenskim odmakom. Tek kada se od njih vremenski udaljimo, moći ćemo u njima vidjeti predivan prizor: Božje čudesno i moćno djelovanje u našem životu.

Zaključak

Dok prolazimo kroz životne kušnje i teškoće, nikada nemojmo pomisliti da nas je Bog ostavio, da nas ne voli ili da nas je stigla zaslužena kazna. Bog uništava grijeh, a čovjeka spašava. No mi smo takve naravi da nam to spašavanje često zna biti vrlo neugodno i bolno. Ipak, ako svoje krizne trenutke prolazimo s Bogom, ako ustrajemo u duhovnom životu, poglavito čitajući Sveto pismo i držeći se Crkve – lađe spasenja, iz tih ćemo oluja izići promijenjeni i obraćeni, prikladniji za Božje kraljevstvo. Stoga nemojmo biti površni u svojim molitvama moleći Boga za zdravlje ili materijalnu sigurnost, već zazivajmo Božje milosrđe i snagu da nas promijeni, da nas upotrijebi da se njegova volja vrši na ovome svijetu. Činimo to slobodno i bez straha, sigurni da nam s Bogom nikada neće ništa nedostajati: duga u sebi ima sve boje jer svjedoči da nam Bog daje sve.