Četvrta korizmena nedjelja – B
Čitanja: 2 Ljet 36,14–16.19–23; Ps 137,1–8; Ef 2,4–10; Iv 3,14–21

Uvod

Današnje evanđelje donosi poznatu Isusovu rečenicu koja najbolje sažima cijelu povijest spasenja i sve ono što je Bog učinio za čovjeka: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16).

Podizanje zmije u pustinji

O Bogu koji ljubi svijet i daje svoga jedinog Sina može se pričati nadugo i naširoko. No, kada je Isus izgovarao ovu rečenicu, on ju je stavio u jedan specifičan kontekst, jer se neposredno prije pozvao na zmiju koju je Mojsije podigao u pustinji. O tom događaju izvještaj imamo u Knjizi Brojeva (usp. Br 21,4–9). Poznata su nam čudesa koja su pratila Božji narod prilikom izlaska iz Egipta. Čudesa su ih pratila i tijekom boravka u pustinji, gdje ih je Bog hranio manom – kruhom koji je doslovno padao s neba; štitio ih je od okolnih naroda; odjeća i obuća nije im se raspadala tih četrdeset godina itd. Bog je u pustinji Izraelcima bio poput oca koji pazi da njegovoj djeci ništa ne uzmanjka, ali ih i odgaja kako bi izrasli u svet narod (usp. Izl 19,6). Na tu očinsku brigu i darove narod odgovara: „… to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“ (Br 21,5). Možda bismo Izraelce donekle mogli razumjeti da su se žalili da su im zapovijedi teške i da zbog slabosti tijela padaju u grijeh, no oni Boga napadaju tamo gdje najviše boli, u samu srž njegova bića: napadaju iskaze očeve ljubavi prema njegovoj djeci. Zamislite da vam vaše dijete, nakon godina i godina brige i ljubavi, uzvrati riječima: „Gadiš mi se ti i tvoji darovi.” Ne znam možemo li uopće zamisliti kakav je to osjećaj, ali to je ono što se Bogu dogodilo. Nakon što su prvi ljudi u rajskom vrtu odbili jesti sa stabla života, koje im je Bog darovao, te se okrenuli prema zabranjenom stablu (usp. Post 3), dolazi zmija koja im donosi smrt. Slična zbivanja pratimo i u pustinji kada Izraelci prezru Božje darove, a zatim dolaze zmije koje donose smrt. Ovdje se, međutim, događa i jedan paradoks: Mojsije oblikuje mjedenu zmiju, koja je simbol smrti, te po njoj daruje život onima koje je zahvatio smrtonosan otrov.

Analogija s Isusom

Taj je prizor slika Kristova poslanja. Isus je došao k ljudima kako bi se brinuo za njih. Liječio je njihove bolesti, hranio ih je i poučavao da budu sveti, baš kao Gospodin u pustinji, no njihov je odgovor bio: „Gadiš nam se i ti i tvoj nauk; ubit ćemo te!“ Bog reagira jednako paradoksalno: smrću uništava smrt. Isus je podignut na križ, poput zmije u pustinji, i tko god s vjerom pogleda u taj simbol smrti i „prizove ime Gospodnje, bit će spašen“ (Rim 10,13).

Dok se Veliki petak polako približava i dok sve više razmatramo Isusovu muku, vjerujem da si mnogi kršćani postavljaju pitanje je li to zaista moralo biti baš tako. Je li jedino rješenje za naše spasenje bila Isusova strašna i krvava muka i smrt? Odgovor je „ne“: Bog je mogao naći drugi, oku ugodniji način spasenja. Nije Isus nužno morao ići na križ da bismo mi bili oslobođeni od grijeha i da bismo zadobili vječni život. Ali svrha Isusove muke nije samo naše spasenje nego i otkrivanje Božjeg lica ljudima – otkrivanje tko je taj Bog koji nas spašava i koliko nas on ljubi. Od darova je važniji darivatelj. Kada dečko djevojci daruje ružu, nije važna ruža, nego ono što ona govori. Tako je i sa spasenjem: koliko god oproštenje grijeha i vječni život bili za nas važni, moramo gledati dalje od njih, u Boga koji nam ih daruje. U konačnici, Bog na križu daruje sebe i daje nam uvid u svoje srce, koje se na križu doslovno otvara (usp. Iv 19,35). Isus je išao na križ da ga bolje upoznamo, da vidimo do koje nas mjere on ljubi: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Bez križa, bez žrtve, završili bismo poput Izraelaca koje je Bog kroz cijelu povijest darivao silnim darovima, ali Boga nisu upoznali jer su gledali samo darove, a ne i darivatelja.

Iv 3,16

Ima jedna poznata anegdota koja je povezana s rečenicom iz Iv 3,16 – dio svjedočanstva jedne zvijezde američkog nogometa. Dok je dotični kao student igrao za sveučilišnu momčad, bilo je popularno na licu, ispod očiju ispisati neku poruku: ime djevojke, majke, zavičaja ili slično. On je odlučio staviti kraticu Fil 4,13, koja upućuje na riječi sv. Pavla: „Sve mogu u Onome koji me jača!“ Citat baš stvoren za nekog sportaša, u smislu: Bog mi daje snagu da postignem svoje ciljeve. Ubrzo su i navijači prihvatili tu poruku te počeli raditi isto. S vjerom i Božjom pomoću momčad je nizala pobjede i došla do državnog finala.
Dan prije velike utakmice igrač je osjetio nadahnuće da promijeni citat, i to u Iv 3,16. Zašto? Bog jača, to je istina, ali središte naše vjere i naše nade, ono što nas pokreće, nije korist koju ćemo imati ako vjerujemo, nego ljubav koju nam je Bog iskazao. Dakle, ja vjerujem, ali ne zbog onoga što po vjeri dobivam, nego zbog onoga što Bog jest, zbog njega samoga.
Na kraju je momčad nadahnutog igrača pobijedila u finalnoj utakmici, a u iduća 24 sata kratica „Iv 3,16” postala je najtraženiji pojam na Googleu, s više od 90 milijuna pretraga. Povrh svega, ova priča ima i jedan čudesan nastavak, ali o tome možete čitati sami.¹

Zaključak

„Sve mogu u onome koji me jača!“ (Fil 4,13) – to je istina. Ali glavna poruka koju Bog želi odaslati nama i svijetu jest to da nas voli do te mjere da se dao pribiti na križ kako bismo mi to shvatili. U korizmi se, u iskrenoj želji da rastemo u vjeri, možemo naći u situaciji da previše razmišljamo o sebi. Gledamo čega ćemo se sve odreći, koliko ćemo postiti, koliko moliti, koja ćemo djela milosrđa činiti, kako ćemo se sve popraviti… To je sve dobro i korisno za našu dušu, no ipak je smisao ovoga vremena prvenstveno zagledati se u križ te, meditirajući nad onime što je Bog za nas učinio, spoznati tko je on i koliko nas uistinu ljubi.