Peta korizmena nedjelja – B
Čitanja: Jr 31,31–34; Ps 51,3–4.12–15; Heb 5,7–9; Iv 12,20–33

Uvod

Došli smo vrlo blizu Velikome tjednu i proslavi svetkovine na kojoj počiva naša vjera. Liturgijska godina ide svome vrhuncu, a to se vidi i u čitanjima. Osjeća se iščekivanje, napetost, atmosfera je naelektrizirana, a Isusovi govori postaju sve apstraktniji.

Došao je čas

U prvom čitanju slušamo kako prorok Jeremija najavljuje da „dolaze dani“ (Jr 31,31) kada će Bog sklopiti novi savez s Izraelcima. Drugi proroci malo proširuju tu priču o tome što će se sve tada dogoditi: Bog će poslati Pomazanika koji će uspostaviti Davidovo kraljevstvo i osloboditi narod iz ropstva (usp. Iz 52,7; Sef 3,15). Ova atmosfera iščekivanja bila je snažno prisutna među Židovima Isusova doba. Vjerovali su da bi se riječi „dolaze dani” mogle već sutra ostvariti. Zato su oči držali širom otvorene ne bi li uočili znakove koji ukazuju na ispunjenje vremena i dolazak Božjega kraljevstva. Mnogi su u Isusu prepoznali odlike Mesije pa su ga stalno nukali da konačno riješi dilemu je li on Krist ili nije (usp. Iv 10,24). U više navrata Isus odgovara kako još nije došao njegov čas (usp. Iv 2,4; 7,30; 8,20). No s današnjim se evanđeljem stvari mijenjaju, jer odsad Isus govori da je taj čas došao (Iv 12,23; usp. Iv 13,1; 17,1). Koji je bio povod tome? Čitamo da su Isusa tražili neki Grci koji su došli u Jeruzalem hodočastiti za blagdane. Znamo da su Grci bili pogani, a ne dio izabranog naroda, no ovi su došli s drugog kraja svijeta u Jeruzalem kako bi štovali jedinog pravog Boga. To je bio još jedan znak koji potvrđuje dolazak Mesije: o njegovu dolasku iz cijeloga će svijeta pristizati narodi kako bi se poklonili Izraelovu Bogu (usp. Iz 19,24s). Taj se znak upravo ispunio, što nam govori da Isus ulazi u završnu fazu svoga djelovanja. Oni koji su ga okruživali, koji su svjedočili ovom prizoru, vrlo su dobro shvatili što se događa. Možda su mnogi među njima pomislili kako će već te noći početi ustanak i kako će mnoge rimske glave uskoro pasti, a narod krenuti putem slobode. Ali Isus nato iznenađuje i zbunjuje svoje slušatelje nekakvom mističnom pričom o umiranju pšeničnog zrna i potrebi gubljenja vlastitog života: da bi se postigla sloboda, ne trebaju umrijeti Rimljani, nego Isus i oni koji ga slušaju.

Umrijeti da bi se živjelo

Iako Isusov govor djeluje apstraktno, on je vrlo konkretan: najavljuje da će i on poput zrna biti zakopan u zemlju te da će poslije uskrsnuti i donijeti „obilat rod” (Iv 12,24) – spasenje čovječanstva. Na kraju dodaje i uvjet koji nije toliko ugodno čuti: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ (r. 26). Ići s Isusom u smrt! Mnogi su sveci to doslovno učinili: poput Isusa, bili su ubijeni jer su slijedili volju nebeskog Oca. No što je s ostalima, uključujući veliku većinu kršćana, a i nas danas, koji ne živimo u vremenima teških progona? Krije li se tu još neka poruka?

Umirati se može na više načina, ne samo biološki. Isus ovdje pod umiranjem misli na odricanje od svega onoga što držimo životom. On je prvi put umro u trenutku kada se utjelovio: tada se ispraznio od božanskog života i postao čovjekom, savršeno poslušan volji nebeskog Oca (usp. Fil 2,6–8). Na to prvo Isusovo umiranje pozvani smo svi, bez iznimke. Pozvani smo isprazniti se od svega što imamo, biti spremni sve žrtvovati poradi Krista. To nam je ujedno uvjet ako želimo biti njegovi učenici: umrijeti najprije sebi, svojim željama, idolima, sebičnosti i lažnim sigurnostima. Ne govorimo o sebičnosti u smislu, „Uzet ću najveći komad mesa na stolu“, nego o unutarnjoj duhovnoj navezanosti, o tome da se čvrsto, kao plijena držimo (Fil 2,6) nečega što smo si postavili za životno uporište, a što nije izvor života, što nije Bog. Odricanje od takvih stvari zadire u samu srž našega bića i zato su to možda i najteže životne odluke. Stoga je potpuno ispravno usporediti ih sa smrću, jer nakon što ih donesemo i provedemo, mi više nismo isti ljudi: stari je čovjek umro i rađa se novi.

Imamo puno biblijskih likova koji su uspjeli u takvom umiranju sebi i koji nam mogu biti primjer, ali i puno onih koji nisu uspjeli. Oni nam stoje kao upozorenje: bogati mladić nije htio umrijeti materijalnoj sigurnosti (usp. Mk 10,21s), Juda Iškariotski nije se htio odreći svoje krive slike o Bogu i prihvatiti vjeru u Isusa, Poncije Pilat nije htio riskirati svoj položaj i karijeru zbog istine, a imao je priliku gledati samu Istinu u oči. S druge strane, Abrahamova jedina životna radost bio je njegov sin jedinac, kojega mu je Bog podario, no on je bio spreman umrijeti toj očinskoj ljubavi kako bi se vršila Božja volja. Josip Egipatski umro je osveti kada je oprostio svojoj braći; Judita i Estera umrle su svojoj sigurnosti i zaštićenosti kako bi izvršile Božju volju. A čemu je tek sve Majka Božja morala umrijeti kada je prihvatila nerazumijevanje, osudu, progon, siromaštvo i bespomoćno gledanje kako joj sin poput zločinca umire na križu!

Zaključak

Kada bismo krenuli redom analizirati sve biblijske likove, vjerujem da bismo znali prepoznati je li neka osoba umrla ili nije umrla sebi. Isto bismo tako trebali analizirati i sebe, što bi nam moglo poslužiti kao dobar ispit savjesti. Postoji jedan jednostavan test koji nam može pomoći prosuditi jesmo li umrli sebi. Postavimo si pitanje: „Čega me u životu strah?” Strah uvijek znači da se bojimo nekog gubitka, no ovdje ne govorimo o fobijama, nego o onom dubinskom strahu da ćemo nešto izgubiti: obitelj, novac, zdravlje, djecu, pamet, ugled, planove, želje, sliku o Bogu koju smo cijeli život gradili…
Je li me strah da nisam u pravu i da sam cijeli život išao u krivom smjeru? Jesam li spreman odreći se apsolutno svega što imam, volim i želim, isprazniti se poput Isusa, te tako siromašan od njega primiti sve što mi treba? „Duša mi je sada potresena“ (Iv 12,27), kaže Isus dok se sâm suočava s tim zadatkom. Nitko ne kaže da je ovo lako, ali velik dio naših strahova postoji upravo zato što u tome vidimo samo gubitak, a ne i ono što ćemo dobiti. Kao da Isusove rečenice ne čitamo do kraja: mi umiremo da bismo donijeli „obilat rod“ (r. 24), da nas Otac nebeski „počasti” (r. 26).

Iako u korizmi volimo govoriti o odricanju, patnji i žrtvi, ipak nam pogled uvijek treba biti usmjeren dalje od umiranja, prema nagradi koja nas čeka, prema cilju kojemu težimo, prema svrsi svega što radimo – prema Isusu. Umiremo… jer što više ispraznimo svoje srce, u njemu će biti više mjesta za Isusa, a to je vrijedno svakog našeg truda, odricanja i boli.