Nedjelja uskrsnuća Gospodinova
Čitanja: Dj 10,34a.37–43; Ps 118,1–2.16–17.22–23; Kol 3,1–4 ; Iv 20,1–9

Uvod

Poanta vazmenog trodnevlja, tolikih obreda kroz koje smo prolazili, jest doživjeti Isusovo uskrsnuće kako bismo ga poput apostola mogli svjedočiti drugima koji još nisu čuli da je smrt uništena i da su grijesi oprošteni.

Svjedočanstvo apostola

Tri su stupa kršćanskog života: slavljenje Boga, svjedočenje vjere i djela ljubavi. To su tri temeljna poslanja Crkve i kada bismo na jedno od njih zaboravili, Crkva više ne bi bila Kristova Crkva, nego još jedna udruga civilnog društva. Bez liturgije, ona se odcjepljuje od božanstva i polako počinje propagirati zemaljsko kraljevstvo, a ne nebesko. Bez karitativnog služenja postaje licemjerna i hladna, običnom čovjeku previsoka za dohvatiti. Bez navještaja, zatvara se u sebe i polako umire.
Zato je mladoj Crkvi, o kojoj čitamo u Novom zavjetu, na prvom mjestu bio navještaj: njoj je bio potreban rast. U kratkom odlomku iz Djela apostolskih sveti Petar u svome poznatom govoru čak četiri puta spominje riječi svjedok ili svjedočiti. Kršćanski se navještaj razlikuje od raznih poučavanja ili indoktrinacija. Dok drugi učitelji žele ljude uvesti u neku nauku, dokazati kako je njihov sustav vjerovanja dobar, apostoli, kao što vidimo u prvom čitanju, ljudima prenose isključivo svoj doživljaj. Ima tu uvjeravanja i tumačenja, ali na prvom je mjestu pozivanje na vlastito iskustvo.

„Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu.” (Dj 10,39). Apostoli su doživjeli Isusa; nisu samo slušali što govori, nego su bili s njime, gledali su što je činio. Iako su ga Rimljani i Židovi ubili, on je i dalje živ, uskrsnuo je. To mora biti temelj našeg navještaja – iskustvo živoga Boga. Vjeronauk, predavanja, tribine, razumno razlaganje… sve je to važno i nužno, ali nije na prvom mjestu kada nekome želimo govoriti o Kristu. Na prvom mjestu treba biti ovo: Isus je živ, ja sam ga susreo i svjedočim ti da on nije neka priča iz prošlosti ili ideja iz doba kada ljudi nisu znali bolje, nego stvarna živa osoba koju i ti možeš upoznati. Sveti Pavao VI. upravo je na to mislio kada je izrekao svoju poznatu rečenicu: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, ili ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci” (EN 41).

Kako susresti Isusa

Netko će možda opravdano prigovoriti: Da, lako je bilo apostolima koji su doslovce vidjeli Krista, ali što je s nama koji živimo dva tisućljeća nakon što je Isus uzašao sa zemlje? Upravo u tome i jest poanta. Isusa se i danas može doživjeti isto kao što ga se moglo susresti dok je hodao ovom zemljom. Petar kaže kako su oni „s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih” (Dj 10,41). Ne činimo li i mi isto kada slavimo svetu misu? Što smo ova tri dana radili svaku večer u crkvi? Ako smo došli slušati lijepu glazbu i gledati igru svjetla, onda smo potpuno promašili sve. Liturgiju slavimo kako bismo doživjeli Isusa. Ne probudili emocije, nego osjetili Boga duhovnim osjetilima koja imamo u svojoj duši. To što smo doživjeli, čemu smo bili svjedoci – kako je Bog poslao svoga Sina, ne da osudi svijet, nego da ga spasi, kako je smrt pobijeđena i kako smo svi postali Božjom djecom – to sada idemo javiti drugima. Svima! Ateistima, muslimanima, površnim i mlakim katolicima… Krist je umro za sve njih i sve ih poziva da budu dio njegove jedine Crkve.

Zaključak

Prenositi ovaj predivan doživljaj uskrslog Isusa nije lako. Čitamo već u Djelima apostolskim kako su mnogi prvi učenici ubijeni zbog svjedočenja vjere. Ne zbog privatnog uvjerenje, prakticiranja vjere u svoja četiri zida ili zbog odlaska na misu, nego zbog javnog svjedočenja da je Krist živ. Ova je poveznica u prvoj Crkvi bila toliko snažna i jaka da su riječi svjedok i mučenik uskoro postale sinonimi (usp. Dj 22,20). Danas u mnogim jezicima riječ mučenik ima korijen od grčke riječi martus – svjedok.

Kao i u doba prve Crkve, današnjemu svijetu najviše smeta svjedočenje Crkve. Nitko neće prigovarati vjernicima što nedjeljom idu na misu ili što daju novac za siromašne. Ali što drugima govore o Kristu, što na radnom mjestu ne pristaju raditi protiv savjesti, što se u opakom društvu drže svojih moralnih načela i time provociraju savjest svakoga tko ih vidi – e, to smeta. Zna đavao da će bez svjedočenja Crkva umrijeti, zato je tako uporan da nas ušutka. Ali kako može onaj tko je doživio Krista šutjeti? Prilikom krštenja svećenik dotiče usne djeteta i govori: „Gospodin Isus… udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.” To je naš zadatak, dužnost i smisao vjere. Doživjeti Isusa i pozvati naše bližnje da dožive isto.