Treća vazmena nedjelja – B
Čitanja: Dj 3,13–15.17–19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1–5a; Lk 24,35–48

Uvod

Polovicu današnjeg evanđelja zauzima Isusovo uvjeravanje učenika da je zaista uskrsnuo, da je to zaista on koji stoji pred njima. Nekada nas uistinu može začuditi kako su učenici mogli biti tako spori u prihvaćanju njegova uskrsnuća, no možda ni mi nismo ništa drukčiji.

Zagrobni život

Među Židovima Isusova vremena postojala su razna tumačenja i vjerovanja u zagrobni život. Neki su, poput Saduceja, smatrali da čovjekovo postojanje prestaje sa smrću. Farizeji su pak vjerovali ne samo u zagrobni život nego i u uskrsnuće tijela, ali tek na kraju vremena. Kralj Herod je, vidimo, vjerovao u reinkarnaciju kada je pomislio da je Isus Ivan Krstitelj koji se vratio od mrtvih. Postojala su još neka mišljenja, no nijedno od njih nije moglo ni nagovijestiti ono što je Isus učinio.

Teško prihvaćanje svjedočanstva

Isus je za vrijeme zemaljskoga života u nekoliko navrata govorio kako će uskrsnuti. No čini se da je apostolima to kroz jedno uho ušlo, a kroz drugo izašlo, jer kada se Isus pojavio, nitko nije vjerovao onome što vidi (usp. Lk 24,12.37). Prije toga, kada su se žene vratile iz prazne grobnice i ispričale kako su im dva anđela kazala da je Isus uskrsnuo, apostoli su njihovo svjedočanstvo odbacili kao tlapnju. Potom su došla ona dva učenika s puta u Emaus tvrdeći da im se sâm Isus ukazao, no ni njihove riječi apostoli nisu prihvatili. Vijest o povratku iz mrtvih jest nevjerojatna, ali čemu tolika tvrdokornost u odbijanju tuđega svjedočanstva? To su sve bili ozbiljni odrasli ljudi koji su se kleli da su svojim očima jasno vidjeli da je Isus živ.

Naposljetku sâm Isus dolazi među apostole, a oni opet ne vjeruju, ovoga puta vlastitim očima. Zaključili su „da vide duha“ (Lk 24,37), stoga Isus strpljivo započinje proces dokazivanja da je to zaista on: pokazuje im udove i rane, jede pred njima, tumači im Božju riječ da je sve to već unaprijed prorečeno. Na kraju evanđelist zaključuje kako oni od radosti još ne vjeruju (usp. r. 41). Učenici nisu vjerovali da je pred njima stvarni Isus, nego nekakva iluzija ili duh. Bili su toliko sretni da su se bojali da će ta iluzija nestati ako krenu razmišljati o njoj. I dalje su bili tvrdokorni u stavu da to nije pravi Isus.

Odricanje sebe

Tvrdokornost u nekim pogledima i stavovima jedna je od tipičnih mana ljudske prirode, i to ne samo u duhovnom životu. Odlično je kada čovjek ima kvalitetno izgrađen i promišljen stav kojega se drži, ali kada govorimo o vjeri, moramo znati da mi Boga i vjerske istine nikada ne možemo do kraja shvatiti. One nadilaze naše shvaćanje, i zato, dok smo na zemlji, mi o Bogu i pitanjima vjere uvijek imamo samo sliku, neku slabu predodžbu kako bi to trebalo izgledati. Tek kada dođemo u nebo i ugledamo Boga licem u lice, moći ćemo reći da shvaćamo tko je on. Bog nam se objavio, ali puno nam toga o njemu i dalje ostaje skriveno, pa stoga govor o Bogu često ispada više kao neko tapkanje u mraku nego kvalitetno i pouzdano znanje. Zato uvijek moramo biti spremni na Božje iznenađenje, na njegov čudesan zahvat u našem životu koji će možda biti suprotan našemu načinu vjerovanja i našim očekivanjima.

Moramo biti spremni prihvatiti da smo možda cijeli život krivo razmišljali, da nam se cijeli život vrtio oko neke predodžbe koja se sada pokazuje pogrešnom. U današnjem evanđelju, u nevjeri učenika, jedna stvar posebno začuđuje. Razumljivo nam je kada čovjek odbija prihvatiti činjenice koje mu ne idu u prilog, koje će mu donijeti nešto loše: očekivano je da učenici odbijaju prihvatiti Isusovu smrt, da se nadaju da je to ipak neki trik te da će se Isus uskoro pojaviti i sve objasniti. No apostoli u današnjem evanđelju ne prihvaćaju nešto što je za njih radosna vijest, nešto najbolje što se moglo dogoditi! To nam dosta govori o jednoj odlici ljudske prirode: lakše prihvaćamo Boga koji kažnjava i usmrćuje nego onoga koji oprašta i oživljuje, lakše prihvaćamo Boga koji pred nas stavlja stroge zakone i propise nego onoga koji nas obasiplje darovima. Lakše nam je prihvatiti Boga kojega su ljudi ubili nego Boga koji je pobijedio smrt.

Zaključak

Je li to neki obrambeni mehanizam u nama ili mi podsvjesno imamo želju za patnjom i nesrećom, teško je reći, ali ostaje činjenica da nam je teško prihvatiti Božje osobine koje bi nam trebale ići u prilog: teško je prihvatiti da me Bog toliko voli da je dao svoj život za mene; da koliko god ja griješio, tu ljubav ne mogu umanjiti; da ne postoji nijedan dio mojega života u kojem on nije bio uz mene, niti će ga ikada biti. Lakše je povjerovati da nisam dovoljno dobar, da ne vrijedim, da zaslužujem patiti; lakše je biti zatvoren u krivnji nego primiti oproštenje. Možda je najteže prihvatiti da Bog zaista može učiniti čudo u mome životu, smiriti tu oluju koja me uništava, premjestiti planine, ukloniti prepreke, ozdraviti ono što je bolesno… Ta zato je i došao na svijet: ne da sudi svijetu, već da ga spasi (usp. Iv 3,17). Prestanimo vjerovati samo u Boga koji donosi križ i patnju te počnimo vjerovati i u Boga koji nam donosi uskrsnuće i vječni život. Tome smo pozvani biti svjedoci.