Dvanaesta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Job 38,1.8–11; Ps 107,23–26.28–31; 2Kor 5,14–17; Mk 4,35–41

Uvod

Scena iz današnjeg evanđelja, koju bismo mogli nazvati „Mi ginemo, a Bog spava”, djeluje kao jedna od brojnih scena iz našega života. No, iako Bog nekada šuti, to ne znači da nije prisutan ili da ga nije briga.

Bog koji spava

Večer je. Ako otvorimo Evanđelje, vidjet ćemo da su učenici proveli cijeli dan slušajući Isusove prispodobe. Među njima se svakako ističe ona o sijaču (usp. Mk 4,3–20), no čini se da je apostoli nisu razumjeli, tj. da je Isusova riječ pala na kamenito tlo. Jer, iako su učenici sve vrijeme bili s Isusom, slušali njegove riječi i s radošću ih primali, kada nastaju nevolje, odmah ih obuzima strah i tjeskoba zato što one u njima nemaju duboka korijena (usp. Mk 4,16s), odnosno oni nemaju vjere. Njima su na pameti zemaljske brige, a ne Božja riječ. Za razliku od učenika, Isus mirno spava, što je, priznat ćemo, poprilično umijeće: spavati na lađi usred oluje. Slobodno možemo reći da Isus namjerno spava kako bi učenicima (u koje se ubrajamo i svi mi) dao dvije važne pouke. Prva glasi: iako će u životu biti raznih oluja i nevolja, dokle god smo s Isusom, ne moramo se bojati. Ponekad će nam se činiti kao da je Bog zaspao i da ga stvarno nije briga za našu nevolju, no čak i kada spava ili ga ne čujemo, on je s nama i čeka pravi trenutak da ustane te jednom riječju smiri oluju i odagna svaku tjeskobu. Druga nam Isusova lekcija govori da se ne brinemo toliko za pogibiju tijela koliko za pogibiju duše. Učenici optužuju Isusa da mu nije stalo što će pomrijeti (usp. Mk 4,38). Njemu je, naravno, itekako stalo do njihovih života, ali ga više brine jedan drugi problem, a to je nevjera učenika. Nevjera je gora od smrti, jer onaj tko vjeruje može i samu smrt pobijediti.

Prijetnja postaje izvor spasenja

Kada je Bog stvarao svijet, pokorio je strašne vode kako bi se pokazalo kopno na kojem će čovjek moći živjeti u miru (usp. Post 1,6.9). Zbog grijeha zemlja postaje prokleta (usp. Post 3,17), a vode ponovno postaju sile uništenja i smrti. No s Isusovim dolaskom Bog ponovno kroti nemirne vode i od njih čini izvor spasenja: vode više neće uništavati ljude, nego će se oni krštenjem spašavati i rađati na novi život. Isus isto radi i sa smrću, koja s Kristom prestaje biti prijetnja te postaje put u vječni život.

Priprema za drugu oluju

Nevolja na moru iz današnjeg evanđelja priprema je za jednu drugu oluju koja će uskoro zadesiti učenike, kada će im se opet pričiniti da Bog ne brine što njegov Pomazanik gine na križu. Ponovno će ih zahvatiti strah i tjeskoba, a Isus će usnuti, ali će, kada se probudi, pokoriti najvećeg neprijatelja ljudi – ne more i vjetar, nego samu smrt. Tjeskoba i strah u učenicima prestaju tek kada im se ukaže uskrsli Isus, koji im otvara pamet da „razumiju Pisma” (Lk 24,45), da sjeme Riječi napokon mogne pasti na plodno tlo. Tek tada učenici dobivaju odgovor na pitanje „Tko li je ovaj…?” (Mk 4,41), a odgovor glasi: Gospodin i Bog (usp. Iv 20,28).

Zaključak

Nevolje, oluje, noć duše i tjeskobe jako su neugodne pojave, ali mogu biti vrlo korisne jer nam otkrivaju jesmo li prihvatili Božju riječ. Iako se u Evanđelju navodi da je Isus spavao, zapravo su učenici bili ti koji su duhovno zaspali: nisu bdjeli i razmatrali Božju riječ u svome srcu, nego su jurili za svojim planovima i obavezama. Stoga usporimo malo s optužbama da Bog spava ili da ga nije briga za naše nevolje i radije sebe pitajmo: Jesam li ja nešto krivo shvatio ili propustio? Jesam li zaspao na misi dok se čitalo Evanđelje, ili dok mi je Bog govorio? Učenici su svašta prošli s Isusom, ne zato što su bili posebno dobri ili posebno loši, nego zato što ih je Bog tako pripremao za njihovo poslanje i konačnu žrtvu – da poput njega daju svoj život za drugoga.