Petnaesta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Am 7,12–15; Ps 85,9ab.10–14; Ef 1,3–14; Mk 6,7–13

Uvod

Tema je svih današnjih čitanja Božji poziv. Iz Evanđelja slušamo kako Isus „doziva dvanaestoricu“, u prvom čitanju prorok Amos govori o svome pozivu, a Pavao u Poslanici poručuje da nemaju samo veliki biblijski likovi povlasticu da ih Bog osobno odabire, nego je svatko od nas izabran još „prije postanka svijeta“ (Ef 1,4).

Poziv

Kako Isus odabire svoje učenike? Javnim natječajem, pa nakon što se jave kandidati, prouči njihove životopise, obavi intervjue i odabere najprikladnije? Ne. Možda poput našeg nogometnog izbornika šalje skaute po terenima gdje igraju naši dečki, dugo promatra koji su najbolji za koju poziciju i onda ih pozove u kamp reprezentacije? Ne. Isus poziva koga je odlučio pozvati. Rekli bismo vrlo netransparentno i s vrlo nejasnim kriterijima. Želi uspostaviti kraljevstvo, a u prve redove poziva neobrazovane težake, ljude sumnjive prošlosti ili one s vrlo malo životnog iskustva. No to i nije neka novost: isto je radio kroz čitavu povijest. U prvom čitanju vidimo da Bog za proroka poziva jednog poljoprivrednika. Postojali su u to doba u Izraelu, možemo ih tako nazvati, školovani proroci: ljudi koji su živjeli u zajednicama i profesionalno se bavili time da kralju i drugim ljudima očituju Božju volju (usp. 1 Kr 22,6). To je bio njihov posao. No Bog takvoga ne odabire. Zato se Amos brani: „Nisam ja prorok, ni proročki sin“ (Am 7,14), nisam se školovao da objavljujem Božju volju, nego „Gospodin me uze“(r. 15). Kako je Gospodin uzeo Amosa, tako poslije uzima i apostole.

Njegovom krvlju imamo otkupljenje

Kada bi Bog odabirao po kriteriju nečijih sposobnosti, tada bi ti njegovi učenici na širenju Kraljevstva većinom radili svojim silama i sposobnostima. No Pavao naglašava da „njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti“ (Ef 1,7). Svaki prorok, svaki kršćanin sve što radi čini snagom njegove milosti, a ne svojom mudrošću ili sposobnošću. Bog ne poziva sposobne, nego osposobljava pozvane, zato da bude bjelodano da je on taj koji djeluje po prorocima i svetima, pa da hvalu i slavu podamo njemu, a ne ljudima, jer u suprotnom padamo u idolopoklonstvo.

Bog – jedini oslonac u neizvjesnosti

Zato Isus apostolima u Evanđelju daje i onu pomalo neobičnu zapovijed „da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu” (Mk 6,8). To na prvi pogled zvuči pomalo neodgovorno, no Isus želi da se njegovi učenici nauče u svojem djelovanju potpuno oslanjati na Božju providnost. Kada bi imali sve potrebne resurse, zatvorili bi se u vlastite vrlo ograničene planove i propovijedali svojom pameću i svojom silom, a ovako im ne preostaje ništa osim uzdanja u Isusove riječi.

I mi smo pozvani

Kao što je Isus govorio apostolima, tako govori i nama: šalje nas u svijet i poziva da se prvenstveno oslanjamo na riječi koje nam je dao. Možda su mnoge od naših životnih nevolja tu baš zato da nas liše „kruha”, „torbe” i „novaca”, kako nam ne bi preostalo ništa drugo doli osloniti se na njega.

Postoji jedan zgodan ispit savjesti. Kada u životu nastupe nevolje i nesigurnosti, što je prvo za što ću se uhvatiti? Koje rečenice postaju moja utjeha? Možda neke poput ovih: „Barem imam zdravlje. Barem nemam kredit za kuću. Obitelj i prijatelji uvijek će biti uz mene.“ Lijepo je ako su nam u životu stvari posložene na ovaj način, ali naša nada može biti samo u Bogu. Prema definiciji, krepost nade je „bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga” (KKC 1817). To je krepost nade: imati Boga kao jedini izvor sreće, a Duha Svetoga kao jedinu snagu! Nije li upravo o ovome riječ u današnjem evanđelju? Izgraditi krepost nade znači znati da mi u nevolji Bog ostaje jedina utjeha, kako kaže sv. Terezija Avilska: „Samo Bog je dosta.”

Zaključak

Svi smo pozvani biti proroci i apostoli, svatko na svoj način. To je ponekad vrlo teško, jer biti kršćanin često znači biti ledolomac: u svojoj sredini snagom prolivene Kristove krvi kidati mrežu zla koju je Sotona ispleo među ljudima i tako širiti Božje kraljevstvo. Čitamo kako su se mnogi proroci žalili Bogu na svoje poslanje: Od svih ljudi, kud baš ja?! Zašto baš ja moram biti taj koji će biti poseban, koji će se na poslu svima zamjeriti zato što želi činiti pravdu, kojega će i najmanje popuštanje u disciplini potpuno uništiti, kojemu neke stvari nikako da krenu, koji svaki dan zbog Božjeg imena trpi podozrive poglede i ogovaranja? Zašto ne mogu imati normalan život, kao svi drugi?

No prava je istina da ne postoji normalan život. Svi smo mi stvoreni za velika djela, a ljudi se dijele na one koji bježe od Božjega poziva i one koji ga prihvaćaju. Ovi koji ga prihvaćaju dijele se na one koji se oslanjaju na sebe i na one koji se oslanjaju na Boga. Budimo ovi potonji, oni koji će Boga i njegovo poslanje potpuno prihvatiti. To nam se čini teže i neizvjesnije, ali duboko u srcu znamo da je to jedini ispravan put i da će naša nagrada biti obilata već ovdje na zemlji.