Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Iz 35,4–7a; Ps 146,6c–10; Jak 2,1–5; Mk 7,31–37

Uvod

Izvještaj o ozdravljenju gluhonijemog relativno je kratak, ali je krcat detaljima na koje moramo obratiti pažnju, jer ćemo tek tada moći shvatiti dubinu poruke koju nam evanđeoski izvještaj donosi.

Analiza izvještaja

Isus se nalazi u poganskim, tj. nežidovskim krajevima. Dekapolis na grčkom doslovno znači ‘deset gradova’. Kako sâmo ime govori, riječ je o skupini od deset gradova na istočnoj strani Jordana koji su bili središte grčke i rimske kulture na tom području. Dakle, prvi je detalj koji moramo uvažiti činjenica da se Isus nalazi među Grcima i Rimljanima, a ne među sunarodnjacima.

Ljudi mu donose gluhonijemu osobu, žele da Isus stavi ruke na njega da ozdravi. Dočuli su da dolazi čudotvorac i žele vidjeti nesvakidašnju predstavu: žele vidjeti kako bolestan čovjek ozdravlja. No Isus ih ne uslišava, nego bolesnoga najprije odvlači „nasamo od mnoštva“ (Mk 7,33), a zatim čini neobičnu gestu koja je možda i ključni detalj cijelog izvještaja. Umjesto polaganja ruku, stavlja svoje prste u njegove uši, a potom radi nešto još bizarnije: pljuje i svoje slinave prste stavlja bolesniku u usta. Zatim upravlja pogled prema nebu, kao svaki put prije molitve, ispušta uzdah – znak da mu je žao čovjeka – pa riječju naređuje organima da ozdrave. I bi tako. Ovaj nam izvještaj govori nekoliko važnih stvari.

Isus je Bog

Prva je teološka poruka kojom se po ne znam koji put dokazuje Isusovo božanstvo. U prvom smo čitanju čuli: kada Bog dođe, „uši će se gluhih otvoriti… njemakov će jezik klicati“ (Iz 35,5s). Nije li se to upravo dogodilo? Izvještaj završava zaključkom promatrača: „gluhima daje čuti, nijemima govoriti“ (Mk 7,37), tj. zaključuje se da Isus radi ono što je Izaija najavio da će činiti Bog. Nadalje, ljudi još nešto govore o Isusu: „Dobro je sve učinio!“ (Mk 7,37). Za koga se još u Bibliji kaže da je sve dobro učinio? Na njezinoj prvoj stranici piše: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“ (Post 1,31). Postoje kritike naše vjere koje kažu da su kršćani od čovjeka Isusa napravili Boga, a glavni im je argument to da Isus nigdje za sebe nije rekao da je on Bog. Ti ljudi nikada nisu ozbiljno pročitali niti jedno od četiriju Evanđelja, jer da jesu, vidjeli bi da u njima praktički nema stranice koja ne govori o Isusovu božanstvu. Samo treba razumjeti jezik Biblije.

Primjer evangelizacije

U današnjem evanđeoskom odlomku možemo uočiti još jednu sliku: sliku obraćenja. Nju nam potvrđuje dio iz obreda krštenja koji se zove „Efata“, upravo prema današnjem evanđelju. Nakon čina krštenja, odijevanja haljine i paljenja svijeće, svećenik, baš poput Isusa, dodiruje uši i usta djeteta govoreći: „Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh i nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.“ Gluhonijemi iz Evanđelja slika je neobraćena, nekrštena čovjeka. Drugi ljudi, koji su već čuli za Isusa, dovode tog čovjeka Isusu da ga promijeni. Neka Isus, po običaju, položi ruke na njega i napravi duhovni spektakl kako bi se i oni koji su već obraćeni mogli naslađivati čudesnim Božjim djelima. Mislim da mnogi ponavljamo tu pogrešku iz današnjeg navještaja, no ne iz zlobe, nego više iz naivne vjere. Imamo prijatelja ili poznanika koji nije obraćen: vjerojatno je kršten i odslušao je vjeronauk, ali gaji neko svoje viđenje Boga. Za gluhog iz Evanđelja ne piše da je bio potpuno mutav, nego da je mucao, tj. da je vrlo loše govorio. Tako je i vjera mnogih katolika vrlo loša i slabo artikulirana. Zašto? Zato što su im uši zatvorene za Božju riječ! Gluha osoba koja ima neoštećen govor može naučiti govoriti, ali jako loše. Tako je i s vjerom: da bismo mogli izgovoriti Riječ, prvo je moramo čuti.

No vratimo se na našega neobraćenog prijatelja kojega pozivamo na razne seminare, duhovne obnove, hodočašća u Međugorje, molitvene zajednice i slično, nadajući se da će ta osoba na takvim susretima, poput nas nekoć, doživjeti živoga Boga i obratiti se. Ponekad je naša vizija toliko doslovna da planiramo osobi smjestiti da svećenik na nju položi ruke, a onda će ona pasti, doživjeti Duha Svetoga i sve će se promijeniti. Tijekom cijeloga susreta krajičkom oka gledamo svoga „gluhog mucavca“ čekajući kada će mu prva suza poteći niz obraz, jer to je siguran znak da Bog djeluje i da smo uspjeli. Svi imamo takve želje. Kao što smo rekli, u tome nema ničega zlobnoga. Isus ni u jednom trenutku ne kudi ljude koji su mu doveli ovu osobu. Dapače, oni su dobro učinili, jer u protivnom ne bi ni bilo toga susreta. No Isus radi po svojim, a ne po našim planovima: uzima gluhoga, odvodi ga nasamo i ozdravlja ga dodirom. Obraćenje se ne događa pred očima drugih ljudi, nego nasamo, u osobnom susretu s Bogom, kada Isus doslovno dotiče, dodiruje srce osobe i mijenja je. Isusova slina predstavlja njegovu nutrinu, koju on stavlja u čovjekovu nutrinu. A što je Božja nutrina, princip njegova bića? – Ljubav, koju on ulijeva u čovjeka. I tu, nasamo, događa se obraćenje; tu se otvaraju uši srca, koje sada postaju sposobne čuti Božju riječ. Odjednom sve vezano za vjeru ima smisla: i Biblija, i misa, i propisi, i krunica, i štošta drugo. Osoba napokon može čuti, ali i govoriti razgovijetno: može klicati i slaviti Boga.

Zaključak

Duhovne obnove i slični susreti vrlo su korisni za našu vjeru i mjesta su brojnih obraćenja. Ako želimo nekoga dovesti Isusu da mu otvori uši i pamet, to je dobar početak. Ali kada mu tu osobu dovedemo, pustimo Isusu neka dalje radi kako on misli da je najbolje. Nemojmo silom trpati ljude u svoju duhovnost i svoj osobni doživljaj kršćanstva, jer Bog svakoj osobi pristupa drukčije, na način koji on smatra najboljim.

No ponekad možda i mi sami mucamo u vjeri, govorimo vrlo loše. Često je uzrok tome to što previše govorimo, a premalo slušamo Božju riječ. Ne možemo propovijedati a da prethodno nismo otvorili Bibliju, jer tada propovijedamo sebe, a ne Boga. Da bismo Božju riječ navješćivali, prvo je moramo čuti.