Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Br 11,25–29; Ps 19,8.10.12–14; Jak 5,1–6; Mk 9,38–43.45.47–48

Uvod

U prvom čitanju i u Evanđelju imamo opise dvaju jako sličnih događaja: neki pojedinci izvan okvira službenih vjerskih struktura čine Božja djela, revni učenici žele im to zabraniti, no Isus, a tako i Mojsije prije njega, opet pokazuje da su Božje misli daleko od naših misli.

Uspostavljanje struktura

Poveznice prvog čitanja i evanđeoskog odlomka vrlo su očite. Osamdesetogodišnji Mojsije ne može sam upravljati čitavim Izraelom, stoga mu Bog naređuje da okupi sedamdeset predstavnika naroda. Njima će Bog dati svoga Duha, dat će im božanski autoritet kako bi umjesto Mojsija mogli donositi određene odluke i rješavati sporove. U Evanđeljima Isus okuplja dvanaestoricu i daje im vlast da u njegovo ime propovijedaju i izgone nečiste duhove (usp. Mk 3,16). U oba slučaja vidimo da Bog uspostavlja strukture vlasti, što je jako dobro. Mi ljudi ne možemo funkcionirati bez struktura, bez birokracije. Čak i obična nogometna momčad mora imati kapetana, trenera i uređen sustav donošenja odluka, inače vrlo brzo zavlada kaos. Kako to onda ne bi imala i Crkva, koja danas broji preko milijardu članova? Moraju postojati jasne strukture, odabrani ljudi koji imaju moć donositi odluke, i to u Božje ime. Sveto pismo zorno govori o tome: Bog postavlja Mojsija i sedamdesetoricu da imaju vlast u Izraelu, a Isus postavlja dvanaestoricu da imaju vlast u novom Izraelu – Crkvi. To je vlast koja je danas povjerena biskupima.

Djelovanje mimo struktura

U oba čitanja nakon uspostavljanja strukture izbijaju sukobi. Oni koje je Bog odabrao da djeluju u Božje ime primjećuju da još neki djeluju u ime istoga Boga, a nisu dio njihove odabrane skupine. Jošua to javlja Mojsiju, odnosno Ivan Isusu, pretpostavljajući da je to nešto loše i zabranjeno. Nemojmo pomisliti da je tu bilo zloće ili ljubomore s njihove strane. Strahovali su da će, ako se bilo kome dopusti da djeluje u Božje ime, ubrzo nastati kaos i da će se Božje kraljevstvo urušiti. Stoga ne spletkare kako bi te ljude ocrnili, nego idu ravno k Mojsiju, odnosno Isusu. Oba poglavara daju isti odgovor: neka ih puste da u miru čine Božja djela. Dva su razloga za takav odgovor: prvi je to što spomenuti ne djeluju od sebe, nego ih potiče Božji Duh, a drugi to što su svi na istoj strani. Je li prorokovati nešto loše? Je li izgoniti demone nešto loše?

Podjele unutar Crkve

Tu načinjemo jednu važnu temu kojom se đavao koristi protiv kršćana, a to je stara ratna taktika „podijeli pa vladaj”. Najgori su i najzamorniji ratovi oni građanski – brat protiv brata. Mi se kršćani nalazimo u duhovnom ratu: borimo se protiv Sotonina kraljevstva, a za Kraljevstvo Božje (usp. Ef 6,12). Iako postoje lobiji koji rade protiv Crkve, oduvijek su kršćani sami sebi najveći neprijatelji. Većina nas se ne nalazi na visokim položajima u crkvenim strukturama da bismo imali moć zabranjivanja raznih strujanja i duhovnih pokreta koje osobito ne odobravamo. Ali svi mi u svojim glavama imamo vlastite mentalne strukture, izgradili smo svoju viziju Crkve, vjere i kršćanskog života. Sve u najboljoj namjeri, na temelju iskustva, s dobrom voljom. No kada naiđemo na pojave koje su nam nepoznate, na nekoga tko tvrdi da djeluje u Isusovo ime, ali na jedan nama nepoznat način, lako dođemo u napast da mu počnemo braniti djelovanje jer „ne ide s nama” (Mk 9,38), ne uklapa se u našu zamisao o tome kako Crkva treba izgledati i djelovati. Često tu i nema pravih argumenata, nego samo isprazni uzvici: „Što oni imaju raditi u nekakvim skupinama?!“ Ili: „Zašto ovi ne mogu imati misu kao svi mi normalni?“ Ili: „Toga nikad prije nije bilo!“ Troši se silna energija u raspravama, nerviranjima i borbama protiv različitih pojava u Crkvi i oko nje.

Kriterij razlikovanja

To ne znači da trebamo objeručke prihvatiti svakoga tko tvrdi da djeluje u Božje ime. Ne, nego ne trebamo suditi prema svojim mentalnim strukturama, već prema dva kriterija iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Prvo trebamo pokušati raspoznati kojim su duhom ti ljudi vođeni. Iskreno promotrimo njihov život, njihove riječi i djela. Jesu li to ljudi vjere, žrtve i darivanja ili ih pokreće sebičnost? Drugi je kriterij pitanje na čijoj se strani oni bore. Na strani kraljevstva Božjega ili kraljevstva tmine? Ako su se u jednom mjestu dogodile tisuće obraćenja, ako su neki svećenici svojim djelovanjem dotaknuli i Kristu priveli stotine ljudi, onda su oni na našoj strani, a mi nismo neprijatelji, nego dionici istoga poslanja. Stoga bi bilo pametnije da svoju energiju trošimo na stvarnoga neprijatelja – Sotonu, jer i ne moramo previše tražiti da bismo uočili njegovo djelovanje. To ne znači da ne smijemo izreći zdravu kritiku; dapače, na to nas sam Isus poziva (usp. Mt 18,15), ali zdrava se kritika zaista rijetko čuje, za razliku od ogovaranja i ispraznih pametovanja, kojih ima napretek.

Sablazan podjela

Jedan rani kršćanski autor, Tertulijan, piše da su se pogani obraćali vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima. A kako su reagirali i kako danas reagiraju kada ne vide da među kršćanima vlada ljubav, nego svađanje i razdor? Neki sam dan popunjavao obrazac za popis stanovništva. Kada sam trebao upisati vjersku zajednicu kojoj pripadam, trebalo mi je nekoliko minuta da pročitam sve ponuđene odgovore. Samo kršćanskih zajednica bilo je tridesetak! Svi se pozivaju na istoga Boga i isto evanđelje, a ne mogu sjesti za isti stol. Što li jednom ateistu ili agnostiku prođe kroz glavu kada vidi taj popis? Jednom mi se prilikom poznanik žalio da je bio u društvu osobe koja je tvrdila da je veliki vjernik i da se razumije u vjeru i Crkvu, ali se to poznavanje vjere svelo na nabrajanje pojedinih svećenika i mjesta gdje skrivaju svoju nezakonitu obitelj. Od svega što vjera nudi, ta je osoba znala govoriti samo o tome. Sve su to ona sablažnjivanja najmanjih o kojima Isus govori u Evanđelju. Za one koji takvo što rade, kaže da bi im bilo bolje „da s mlinskim kamenom o vratu budu bačeni u more“ (Mk 9,42).
Ima nešto zanimljivo vezano za ovaj izraz. Ako pogledamo izvornik, tamo doslovno piše: „s mlinskim kamenom za magarca“. Čemu takav opis? Bilo je mlinskih kamenova raznih veličina. Najveći kamen bio je toliki da ga čovjek nije mogao okretati, nego je to radio magarac. Takvo je kamenje imalo i do 450 kilograma. Kada bismo nekome za vrat zavezali kamen od 450 kilograma i bacili ga u more, taj se nesretnik ne bi utopio, nego bi mu uže, od siline, najvjerojatnije odsjeklo glavu. Vjerujem da ova odvratna slika u svakome od nas izaziva jezu, a tako i treba. Isus tu sliku namjerno upotrebljava jer želi pokazati što podjele i ogovaranja rade Crkvi: komadaju njezino tijelo, a duše vode u propast.

Zaključak

Tko od nas nikada ne ogovara, ne osuđuje, nikada nije napravio razdor u Crkvi ogovarajući svećenike, biskupe, zauzete vjernike, voditelja zbora, zvonara…? Nažalost, svi smo počinili takve grijehe, svi smo krivi za loše svjedočanstvo koje smo pružili onima izvan Crkve. No nešto možemo učiniti po tom pitanju: osvijestiti si svoj grijeh i krenuti u borbu protiv podjela. Današnji psalam kaže: „Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada.“ (Ps 19,13s). Molimo Boga da nam dadne Duha razbora, da u onima koji se pozivaju na Isusovo ime ne vidimo suparnike, nego suborce u ratu protiv zajedničkog neprijatelja, suputnike koji streme istome cilju: da Božja ljubav dopre do svakoga čovjeka.